Zakonik kanonskoga prava. Sakrament pomirenja - Ispovijedi (2. dio)

P. Alan Modrić, SJ

Kad je riječ o cjelovitosti ispovijedi, treba razlikovati materijalnu i formalnu cjelovitost. Ispovijed je materijalno cjelovita kad se ispovjede uistinu svi teški grijesi po vrsti i broju koji su počinjeni poslije krštenja, odnosno od posljednje ispovijedi. Može se, međutim, dogoditi da zbog različitih razloga ispovijed ne bude materijalno cjelovita. Tako zaborav često može biti razlogom da pokornik u ispovijedi ispusti neki grijeh koji bi trebalo ispovjediti. Može također postojati nemogućnost za materijalno cjelovitu ispovijed, bilo da se radi o nemogućnosti fizičkoj ili o moralnoj. Fizička bi nemogućnost za materijalno cjelovitu ispovijed bila, npr., kad je pokornik nijem ili teško bolestan, pa ne može nikako govoriti ili ne može govoriti koliko bi bilo potrebno da iznese sve svoje grijehe; ili kad nastupi kakva neposredna pogibelj i nema vremena za ispovijedanje svih grijeha. A o moralnoj nemogućnosti za materijalno cjelovitu ispovijed bi se radilo, npr., kad netko obavlja ispovijed pred svećenikom s kojim je posebno vezan, pa mu je naročito teško i neugodno pred njim iznijeti neki svoj grijeh. Ispovijed treba biti materijalno cjelovita, ali ako to nije moguće, uvijek mora biti cjelovita barem formalno.

Ako se dogodi da pokornik ne kaže na ispovijedi neki grijeh jer ga je zaboravio, ili jer u ispovijedi, u dobroj vjeri, nije mogao reći ispovjedniku neki grijeh, ispovjeđeni grijesi se opraštaju izravno, a grijeh koji je ispušten oprašta se neizravno. Za valjanost i učinkovitost ispovijedi dovoljno je da ona bude formalno cjelovita. Takva cjelovitost može postojati također, ako, u krajnjem slučaju, ne bi ispovjedniku bio iznesen nijedan teški grijeh, kao što se može dogoditi, npr., na samrti bolesnika. Za formalno cjelovitu ispovijed u tom slučaju bilo bi dovoljno očitovanje pokornika da je grešnik koji se kaje i traži od Boga oproštenje preko služitelja Crkve svih svojih grijeha. Kod neizravno oproštenog grijeha ostaje obveza da ga se ispovjedi kasnije, ako ga se sjeti, odnosno da prešućeni grijeh ispovjedi drugom zgodom ili drugom ispovjedniku kad mu se pruži prigoda, te da i za te grijehe dobije izravno otpuštenje. Ako netko iz zloće izostavi u ispovijedi neki teški grijeh, u tom slučaju mu se ne opraštaju ni grijesi koje je ispovjedio.

Kršćanin koji je svjestan teškog grijeha i svoga grešnog stanja, trebao bi čim prije u sakramentu ispovijedi tražiti odrješenje i milost oproštenja grijeha te se pomiriti s Bogom i Crkvom. Kao što smo već vidjeli, treba pristupiti sakramentu ispovijedi svaki put kad netko želi primiti svetu pričest, a svjestan je teškoga grijeha. A najmanje što je svaki vjernik obvezan učiniti, kad dođe u godine rasuđivanja, jest da barem jedanput godišnje iskreno ispovijedi svoje teške grijehe (kan. 989). Obveza ispovijedi, dakle, postoji za one koji su došli do dovoljne uporabe razuma, a takvim se smatraju svi koji su navršili 7 godina života, ako su počinili kakav teški grijeh. Toj obvezi je moguće udovoljiti ili je ispuniti u bilo koje doba godine, osim ako nije nužno obaviti ispovijed prije pristupanja pričesti, koju treba primiti u uskrsno vrijeme.

U ispovijedi svećenik je samo služitelj, posrednik preko kojega Bog djeluje, i pokornik svoje grijehe, ustvari, ispovijeda ili očituje pred Bogom i Bog oprašta grijehe. Stoga ono što se u ispovijedi iznese svećeniku pripada božanskoj sferi i zaštićeno je nepovredivim sakramentalnim pečatom i vezano tajnom koju nikada nije dopušteno povrijediti. Stoga ispovjednik ne smije ni riječima, ni na bilo koji drugi način, ni zbog bilo kojeg razloga, nikako odati što je u ispovijedi od pokornika doznao (kan. 983, § 1). Materija sakramentalnog pečata i ispovjedne tajne su svi grijesi teški i laki, iz prošlosti ili aktualni, pokornika ili nekoga drugog, koje je pokornik otkrio u ispovijedi. Koliko je ta obveza teška pokazuje i najteža kazna izopćenja u koju ispovjednik smjesta upada ako izravno povrijedi sakramentalni pečat, odnosno oda ispovjednu tajnu, a od koje je odrješenje pridržano Apostolskoj Stolici (usp. kan. 1386, § 1). Čuvanje ispovjedne tajne, međutim, ne obvezuje samo ispovjednika. Nju su obvezni čuvati i svi drugi, dakle i obični vjernici, do kojih je na bilo koji način iz ispovijedi doprlo znanje o nečijim grijesima (kan. 984, § 2). Moguće je, npr., da netko namjerno prisluškuje ispovijedanje, ili da se do takvog znanja dođe kad netko na neprikladnom mjestu previše glasno ispovijeda svoje grijehe, ili govori o tuđim grijesima, a drugi također čekaju na ispovijed. Obveza čuvanja ispovjedne tajne je i za te osobe teška, iako ne kao za ispovjednika, pa je predviđeno da ih treba kazniti pravednom kaznom, ne isključujući ni udaranje kaznom izopćenja (kan. 1386, § 2).

Kad nema mogućnosti za pristupanje na individualnu ispovijed ovlaštenom svećeniku, oproštenje grijeha i pomirenje s Bogom može se postići i na druge načine (kan. 960). Prvi od tih načina je kajanje koje proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, a ne iz straha za vlastito dobro, ili od vječne propasti i druge koje kazne. Takvo kajanje se naziva ‘savršenim’, i po njemu se opraštaju laki grijesi, a postiže se i oproštenje teških grijeha ako je u njemu uključena čvrsta odluka pristupiti sakramentu ispovijedi, čim to bude moguće (KKC 1452). A drugi, izvanredni način pomirenja, sastoji u davanju sakramentalnog općeg odrješenja većem broju osoba, a da one nisu prethodno obavile pojedinačno osobnu ispovijed svojih grijeha, nego su zajedno izgovorile obrazac opće ispovijedi, npr. onaj uobičajeni: Ispovijedam se.

Skupno odrješenje može dati svaki svećenik samo u ova dva slučaja: 1. kad prijeti smrtna pogibelj, a nema vremena da svećenik ili svećenici pojedinačno ispovjede pokornike; 2. ako je velika potreba, tj. kad je velik broj pokornika a nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika, da bi se kroz prikladno vrijeme mogle obaviti pojedinačne ispovijedi, te bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni ostati dugo  vremena bez sakramentalne milosti ili u grešnom stanju, a samim tim i bez svete pričesti (kan. 961, §1, 1° i 2°). Ne smatra se da je potreba dovoljno velika samo zbog velikog broja pokornika, kao što može biti na neki veliki blagdan ili prigodom hodočašća, a nije moguće imati na raspolaganju dovoljan broj svećenika (kan. 961, §1, 2°). U tom slučaju, naime, ne moraju postojati automatski i druga dva potrebna uvjeta: tj. šteta za vjernike zato što bi bili prisiljeni ostati kroz duže vrijeme bez sakramentalne milosti ili svete pričesti, te da u tome nema krivnje samih pokornika. Postoji li stvarno velika potreba za primjenu izvanrednog načina pokore i za skupno odrješenje pokornika sud donosi dijecezanski biskup (kan. 961, § 2). Kod skupnog sakramentalnog odrješenja, da bi ono bilo valjano, vjernici trebaju biti pravo raspoloženi, kao i kod pojedinačne ispovjedi, te istodobno donijeti odluku da će u prikladnom vremenu, prvom prigodom, obaviti pojedinačnu ispovijed svojih teških grijeha koje u tom trenutku nisu u mogućnosti ispovjediti (kan. 962, § 1).