Zakonik kanonskoga prava. Sveta misa

P. Alan Modrić, SJ

U Zakoniku kanonskog prava kaže se da je Presveta Euharistija najuzvišeniji sakrament, u kojemu je sadržan, prinosi se i prima sam Krist Gospodin i po kojoj Crkva trajno živi i raste. Euharistijska žrtva, spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća, u kojoj se ovjekovječuje njegova žrtva križa, vrhunac je i izvor svega bogoštovlja i kršćanskog života, kojom se ostvaruje jedinstvo Božjeg naroda i dovršava izgradnja Tijela Kristova (kan. 897). Vjernici trebaju presvetoj euharistiji iskazivati najviše štovanje, sudjelujući djelatno u slavljenju najuzvišenije žrtve, primajući pobožno taj sakrament i časteći ga najdubljim klanjanjem (kan. 898).

 Zakonik kaže: Euharistijsko slavlje čin je samoga Krista i Crkve u kojem Krist Gospodin, po službi svećenika, samoga sebe, bivstveno prisutna pod prilikama kruha i vina, prinosi Bogu Ocu, a vjernicima združenim u njegovu prinošenju, daje se kao duhovna hrana (kan. 899, § 1). U misnom slavlju, spomen-činu Gospodnje večere i Isusove žrtve na križu te njegova slavnog uskrsnuća, Krist je stvarno prisutan u samom skupu, sabranom u njegovo ime, u osobi posvećenog službenika, u svojoj riječi i napokon “substancijalno i trajno” pod euharistijskim prilikama (Opća uredba Rimskog misala, 5).

Euharistijsku žrtvu ili svetu misu može slaviti samo valjano zaređen svećenik (kan. 900, § 1); a slavi je dopušteno svećenik kojemu to, zbog nekog razloga, ne priječi kanonski zakon, i koji obdržava crkvene propise o načinu slavljenja (kan. 900, § 2). Ako bi vjernik koji nije zaređen za svećenika simulirao da slavi svetu misu, činio bi svetogrdno djelo kažnjivo teškom crkvenom kaznom.

Svećenici mogu euharistiju koncelebrirati, osim ako drukčije zahtijeva ili savjetuje korist vjernika; ipak je svaki posve slobodan slaviti euharistiju pojedinačno, ali ne u vrijeme kad se u istoj crkvi ili kapeli slavi koncelebracija (kan. 903). Svećenici trebaju, imajući uvijek na pameti da se u otajstvu euharistijske žrtve trajno vrši djelo otkupljenja, slaviti misu često; dapače, usrdno se preporučuje svakodnevno slavljenje koje je, dakako, i kad nije moguće da prisustvuju vjernici, čin Krista i Crkve u obavljanju kojeg svećenici ispunjavaju svoju osobitu zadaću (kan. 904).

 Izuzevši slučajeve u kojima je prema pravnoj odredbi dopušteno više puta istoga dana slaviti ili koncelebrirati euharistiju, svećeniku nije dopušteno slaviti više od jedanput na dan. Ako nema dovoljno svećenika, mjesni ordinarij može dopustiti da svećenici zbog opravdanog razloga slave misu dvaput dnevno; dapače, kad to zahtijeva pastoralna potreba, i triput nedjeljama i zapovijedanim blagdanima (kan. 905).

Đakonima i laicima nije dopušteno u euharistijskom slavlju izgovarati molitve, naročito ne euharistijsku molitvu, niti obavljati čine koji su vlastiti svećeniku slavitelju (kan. 907).

Iako je služba svećenika u slavljenju euharistije bitna, u euharistiji, kao eminentno bogoslužnom činu cijele Crkve, trebaju aktivno sudjelovati svi nazočni vjernici, kako klerici tako i laici, svatko na svoj vlastiti način (899, § 3).

Svećenik koji slavi misu, može je namijeniti za svakoga, bilo živoga bilo mrtvoga (kan. 901). Namijeniti se može na doličnu nakanu također katolika koji se nalaze u nesređenim vjerničkim situacijama, kao i na nakanu nekatolika i nevjernika, pri čemu treba razlikovati javno oglašavanje za koga ili za što se misa namjenjuje i unutarnju nakanu svećenika koja se javno ne oglašava. Javno oglašavanje treba biti isključeno svaki put kad bi to moglo izazvati sablazan.

Dopušteno je da svećenik koji slavi misu može primiti prilog, da bi misu namijenio na određenu nakanu onoga tko daje prilog, a preporučuje se svećenicima da i bez primanja ikakva priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih (kan. 945, § 1-2). Visinu iznosa misnog stipendija određuje pokrajinski sabor ili pokrajinska biskupska skupština. Svećenik može za namjenu mise primiti manji iznos od onoga koji je određen, ako će misu slaviti osobno, a nije svećenicima dopušteno tražiti veći iznos, ali ga mogu uzeti ako je ponuđen dragovoljno (kan. 952, § 1).

Svećenik treba namijeniti onoliko misa koliko je primio pojedinačnih stipendija za mise (kan. 948), tako da ne može u normalnim prilikama uzimati iznos punih misnih stipendija za slavljenje misa prema posebnim nakanama pojedinih darovatelja, a zatim ih objediniti kao jedan prilog, i zadovoljiti obvezu slavljenjem samo jedne mise. Drugačiji je slučaj kad vjernici daju neki prilog ‘za misu’ po svojoj želji i prema svojim mogućnostima, a da izričito ne traže da se za svaki od njih slavi posebna sveta misa na njihovu nakanu. U tim slučajevima dopušteno je ujediniti te priloge, ali se mora slaviti na nakanu svih darovatelja onoliko misa koliko odgovara dijecezanskoj taksi misnih stipendija. Posve različit slučaj bi bio primanja punih misnih stipendija od više darovatelja za slavljenje svetih misa prema njihovim posebnim nakanama te spajanje tih priloga i slavljenje samo jedne mise prema tzv. ‘kolektivnoj’ nakani. Takve mise na ‘kolektivnu’ nakanu bi se smjele primati samo kad, zbog manjka svećenika, nikako nije moguće udovoljiti svim pojedinačnim željama darovatelja, s tim da ih se mora izričito upozoriti da će biti slavljena zajednička misa, i da oni na to pristanu. U tom slučaju treba javno naznačiti dan, mjesto i sat slavljenja mise, ali da to ne bude više od dva puta tjedno. Svećenik koji slavi misu na ‘kolektivnu’ nakanu može za sebe zadržati samo iznos koji odgovara jednom misnom stipendiju, određenom za dotični kraj, a sve preko toga treba predati za svrhu koju odredi ordinarij.

Darovatelji priloga za namjenu mise redovito ne postavljaju uvjete ili ne određuju koji svećenik treba slaviti misu, gdje se misa treba slaviti i u koje vrijeme. Ali nije isključeno da se i to odredi ili traži, npr. da se misa slavi u određenom svetištu ili crkvi, ili određenog dana, ili da je slavi određeni svećenik. Ako se traži u nekom mjestu slavljenje većeg broja misa nego što se tu može slaviti, dopušteno ih je slaviti drugdje, osim ako su darovatelji izričito isključili takvu mogućnost (kan. 954). Ako darovatelj priloga za misu izrazi želju da se misa slavi u određeni dan ili sat, i ako onaj tko prima misni stipendij na to pristane, obvezan je pobrinuti se da se to i ispuni. Ako o vremenu slavljenja misa nije ništa određeno, treba mise slaviti u što kraćem roku nakon njihova preuzimanja, s tim da se ne smije primati više priloga za mise, ako ih netko treba osobno zadovoljiti, nego što ih može u godinu dana slaviti i na nakanu darovatelja namijeniti.

Misu može na nakanu darovatelja slaviti svaki svećenik. Ali ako neki svećenik primi prilog od darovatelja koji želi da on osobno slavi misu na određenu njegovu nakanu, dužan je sam tu misu slaviti. Inače, svete mise koje neki svećenik nije u stanju zadovoljiti najduže kroz godinu dana, dužan je što prije primljene misne stipendije predati nekom drugom svećeniku da ih zadovolji (kan. 955).

Za slavljenje mise na nekom posebnom mjestu ili u neko posebno vrijeme misni stipendij ostaje nepromijenjen, ali ako bi to od svećenika iziskivalo dodatni napor i izdatke, može tražiti da mu se oni nadoknade.