Mali veliki svetac: Ekumenski kapucin između Istoka i Zapada

Mario Trifunović

Nizak rastom, boležljiv i teško razumljiv svojim tihim, promuklim glasom: pojava kapucina Leopolda Mandića bila je sve samo ne spektakularna, a ipak je još kao dijete imao velike snove. Dok druga djeca danas sanjaju o letu u svemir kao astronauti, „Padre Leopoldo“, kako ga naziva papa Franjo, sanjao je o pomirenju kršćanskih Crkava Istoka i Zapada. Rano je znao za podjelu između Katoličke i Pravoslavne Crkve, tim više što su ljudi oko njega bili većinom pravoslavne vjere. No upitno je je li kao dijete o tome imao jasnu sliku, kaže Robert Tonsati, pročelnik Ureda za kulturu hrvatske biskupije Kotor, na čijem je području Mandićevo rodno mjesto. „U njegovo su vrijeme razdjelnice između dviju Crkava bile mnogo oštrije nego danas, a službena retorika također je bila bitno drugačija, mnogo manje karakterizirana duhom zajedništva. Mnogi crkveni predstavnici jasno su naglašavali nadmoć 'svoje' Crkve nad onom drugom, produbljujući time jaz među njima“.

Leopold Mandić rođen je 12. svibnja 1866. u Castelnuovu, današnjem Herceg Novom u Crnoj Gori, koja je tada bila dio Austro-Ugarske, a katoličku je vjeru otkrio preko roditelja kao najmlađe od dvanaestero djece. Uz crkvene podjele, iskusio je, između ostalog, i napetosti između različitih etničkih skupina na Balkanu, posebice između hrvatskih (uglavnom katoličkih) i srpskih (uglavnom pravoslavnih) kršćana. Ali kada je riječ o zajedničkom životu s kršćanima drugih konfesija, kasniji kapucin bio je upoznat s ekumenizmom davno prije nego što se on ustalio kao tehnički pojam u teološkim krugovima. „Leopolda Mandića općenito smatraju pionirom ekumenizma. Svoju zadaću vidio je u radu na pomirenju podijeljenih Crkava, posebice istočne (pravoslavne) i zapadne (katoličke)“, kaže Tonsati. U Kotoru se na crkvenu segregaciju općenito nije gledalo tako striktno. Prema Tonsatiju, bilo je mnogo mješovitih brakova, a katoličko je svećenstvo davalo posebnu vjersku pouku pravoslavnoj djeci u sredinama u kojima nije bilo pravoslavnog svećenstva.

S 18 godina Leopold je stupio u kapucinski red u Veneciji te je zaređen za svećenika 1890. godine. Njegova stvarna želja za pomirenjem Istočne i Zapadne Crkve isprva je odgađana. Jer redovnički poglavari nisu dijelili njegovu viziju ekumenizma. Stoga se prihvatio dodijeljenih mu pastoralnih zadaća, a izvršavao ih je s velikom predanošću, često nauštrb svog već slabog zdravlja i bez predaha. Djelovao je kao ispovjednik najprije u Veneciji, a potom u Padovi, gdje je proveo više od 30 godina života. Od velike želje da se izgradi most između dviju Crkava nije ostalo mnogo, tek mala ćelija bez prozora u kojoj je zimi bilo hladno, a ljeti vruće. Mali kapucin često je sjedio na stolici u svojoj ćeliji i po više od 15 sati dnevno. Ljudi iz cijele Europe satima su čekali da s njim porazgovaraju o svojim svakodnevnim problemima. Među njima su bili svećenici i biskupi, među kojima i Albino Luciani, kasnije poznat kao 30-dnevni papa Ivan Pavao I. Kad nije bilo toliko ljudi, redovnik je svoje vrijeme kratio teološkom literaturom.

Kao neumoran ispovjednik mali je kapucin još za života imao velik utjecaj. Dok su drugi pastiri njegova vremena kao poticaj koristili strah i prijetnju vječnom kaznom u paklu, Leopold je uvijek govorio samo o milosrđu, kaže Tonsati. Papa Franjo stoga ga je proglasio zaštitnikom Godine milosrđa (2015.-2016.) kako bi se još više usredotočio na temu milosrđa. Taj stav igra presudnu ulogu u Franjinu pontifikatu na mnoge načine, bilo da se radi o pitanju pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane osobe, u odnosu prema homoseksualcima, migrantima ili u preustroju Dikasterija za nauk vjere. Franju je nadahnuo mali kapucin. „Veliki milosrdnik“, nazvao ga je Papa tijekom obraćanja 2022., jasno dajući do znanja da Crkva treba svećenike s poniznim i milosrdnim stavom.

Očit razlog te oduševljenosti – ne samo kod pape Franje – jest to što je Leopold bio osjećajan i pun razumijevanja te način na koji je pristupao ljudima. O njemu se pričaju bezbrojne anegdote. Jedna od njih govori o poznatom Padovancu za kojeg se priča da je dugo izbjegavao sakrament pomirenja. Ipak, kapucin ga je uspio nagovoriti da na trenutak sjedne. Padovanac je bio pozitivno zbunjen načinom na koji se kapucin odnosio prema njemu i tako je zauzeo mjesto ispovjednika umjesto „grešnika“. No, Leopold je uspio spasiti situaciju odgurnuvši se na klupu za koljena. Pomalo neugodna situacija razvila se u dubok razgovor, gotovo prijateljstvo. Druge priče govore o dopisivanjima koja su se razvila nakon susreta s kapucinom.

Kad je 1942. Leopold umro, proširila se vijest da je umro svetac. Svi su, kažu, odmah znali o kome je riječ. Kako to danas izgleda u njegovom rodnom Herceg Novom, gradiću u Boki Kotorskoj, teško je reći, kaže Tonsati. Starije generacije, bez obzira kojoj vjeri pripadale, znale su da je svetac rođen u njihovu gradu, kaže. Danas su stvari malo drugačije. U Kotoru ima toliko svetaca i blaženika na relativno malom prostoru da se grad s pravom naziva „Zaljevom svetaca“. Osim kapucina, uz grad se vežu i sveci poput Tripuna, čije su relikvije u Kotor donesene iz Carigrada, te blaženici poput augustinskog redovnika Gracijana ili dominikanske redovnice Ozane iz Kotora.

Iako Katolička Crkva u Hrvatskoj nije zaboravila svog kapucina, kojeg je 1983. godine kanonizirao papa Ivan Pavao II., čini se da se više želi fokusirati na blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Međutim, mišljenja o njegovoj osobi su različita i proces kanonizacije trenutno je na čekanju. Papa Franjo sazvao je komisiju srpskih i hrvatskih povjesničara te predstavnika Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve, koja je 2017. zaključila da u slučaju Stepinac „prevladavajuća tumačenja Hrvata katolika i Srba pravoslavaca ostaju različita“. I dok Tonsati razumije potrebu prevladavanja predrasuda o blaženom kardinalu, čini se da je Stepinac jedina referentna točka, iako „postoje uistinu duboke i nadahnjujuće misli tolikih drugih svetaca“, poput onih milosrdnog kapucina Leopolda.

Ipak, sveti Leopold uživa stalno, iako skromno, štovanje u crkvici posvećenoj njemu u nekadašnjem kapucinskom samostanu u Herceg Novom. To i ne čudi, jer je broj katolika u Herceg Novom danas jako mali. Čak i u javnim prostorima malo je toga što bi privuklo pozornost znatiželjnog hodočasnika na Leopolda, osim malog parka koji je biskupija darovala gradu. Nosi ime sveca i prilično je skromnog karaktera. „Posljednjih desetljeća postoje i snažne tendencije potiskivanja sjećanja kada je riječ o katoličkoj kulturi i prošlosti“, naglašava Tonsati. Iz kulturološke perspektive to smatra velikom nepravdom prema svetinjama. Kao pobožni kršćanin, on u tome ne vidi nikakvu proturječnost: mali kapucin nikada nije želio biti „velik“, želio je ostati neprimjećen u ovom svijetu i postići velike stvari.

(Vatican News – katholisch.de – bj)