Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Grijesi

Fra Ivan Šarčević

U naše vrijeme rijetko se govori o grijehu, a još rjeđe se smatra da je grijeh uvreda Boga, prekršaj ljubavi prema Bogu, nego se grijeh svodi samo na pojedinačne međuljudske prekršaje i to prema onima koji su nam bliski, koje ljubimo. Tako mnogi ljudi smatraju da činiti zlo nekome tko nije "naš" uopće nije grijeh. Masakr, masovna ubojstva, genocid, holokaust, uslijede redovito ako druge proglasimo nevrijednim ili čak neljudima, ako ih dehumaniziramo. Štoviše, ide se dotle da se zločini, i oni najteži, kao što su ubojstva počinjena nad onima koje ne priznajemo jednakima sebi u dostojanstvu, gledaju kao poželjna djela, čak Bogu mila.

Na početku mise, u činu priznanja vlastitih grijeha, kajemo se jer smo konkretno sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Ako se imalo saberemo na to što izgovaramo, nije isključeno da se možemo i prepasti, jer je preširoko područje gdje griješimo. Doista, kakve se sve misli, naumi i želje ne roje u nama pa sve do grešnih propusta koje redovito i ne uzimamo za grijeh, jer se – što je i lakše i vidljivije – zaustavljamo na izgovorenom, na psovke ili na učinjenom, na zle postupke. Zapravo, što zbog čestog ponavljanja da smo grešni, što zbog sklonosti duhovnoj lijenosti i nesamokritičnosti, najčešće preko vlastitih stvarnih grijeha brzo prelazimo. K tomu još, što je i ispravno, nije u vjeri prvo grijeh nego Božje milosrđe. I ovo razmišljanje nad tajnom grijeha ne kani biti optuživanje, nego pokušaj da tu tajanstvenu zbilju makar malo odškrinemo kako bismo bili svjesniji nužnosti još većega oslanjanja na Boga i još dosljednijeg nasljedovanja Isusova evanđelja i njegove prakse.

U preispitivanju vlastite grešnosti krajnosti nisu dobre. Nema koristi prekopavati svoju tamnu stranu osobnosti do u sitnice, jer nas može odvesti na stranputicu, možemo duševno oboljeti. Rovarenje i sitničarenje po svojoj nutrini može značiti i sumnju u Božju dobrotu i praštanje. Bog je ipak uvijek veći od svakog našeg grijeha. S druge strane, nije ni ljudski ni vjernički olako prelaziti preko svojih konkretnih grijeha, recimo ako smo teško povrijedili nekoga, što ne ovisi samo od našega viđenja grijeha nego i o doživljaju onoga koga smo povrijedili, ali, umjesto da priznamo svoj grijeh i tražimo oprost, mi idemo dalje kao da se ništa nije dogodilo, ili svodimo teški grijeh na opću frazu kako smo svi grešni, ili se pozivamo na Boga koji ionako sve oprašta, što je znak neodgovorne, lakomislene vjere i bešćutnoga odnosa prema bližnjem.

S grijesima, i svojim i tuđim, valja biti krajnje pažljiv i milosrdan. U nekim situacijama ne možemo do kraja otkriti zašto se učinio teški grijeh, jer ljudsko zlo pripada tajni postojanja. Zlo i grijeh se maskiraju u ljubav, u dobro, u sveto, u lijepo, osobito u ljubav prema sebi i svojima. Biblija naglašava da prvi, temeljni, nazvan i "istočni" čovjekov grijeh počinje zavođenjem od strane đavla, Bogu i čovjeku protivne sile, koja nije ni ružna ni crna, nego zavodnički lijepa, koja se pokazuje sva zauzeta za čovjeka i nudi čovjeku da pretvori sebe u ono što nije – makar u maloga, ali vječnog i neupitnog zemaljskog boga.

Već zarana učimo u pripremi za prve sakramente razlikovati teške od lakih grijeha. Teški ili smrtni grijeh je onaj koji razara odnos, ljubav prema Bogu i bližnjemu i to u velikoj, teškoj stvari, pri punoj svijesti i posve slobodno, dok laki grijeh ne raskida odnos, "ne uništava ljubav, premda vrijeđa i ranjava" i Boga i ljude u nekoj manjoj stvari ili pri nehotičnom neznanju (postoji i grešno neznanje!), ili bez pune slobode, dakle ako smo počinili grijeh pod teškim strahom ili prisilom.

Mi smo ljudi majstori prijevara, laži i samoobmana pa se nerado suočavamo sa svojom grešnom prošlošću. Poput Adama ne priznajemo svoj konkretni grijeh. I što je grijeh teži, teže ga priznajemo. Ako budemo stjerani na priznanje, od teških grijeha pravimo lake. Ako nam ni to ne uspije, onda okrivljujemo druge, i najbliže, ili prebacujemo krivnju na nekog đavla ili se izvlačimo na "vrijeme" i "okolnosti".

Osim istočnoga grijeha, Biblija navodi nekoliko "u nebo vapijući grijeha": "krv Abelova", odnosi se na ubojstvo nedužna čovjeka i svako krnjenje života drugoga; "sodomski grijeh" su grijesi na seksualnom području (pedofilija, homoseksualnost, incest, seksualne perverzije...); "jauk potlačenoga naroda" označava tlačenje čitava naroda ili neke zajednice, kraja i skupine; "jauk stranca, udovice i sirote" teški je grijeh bešćutnosti prema onima koji ne pripadaju našem narodu i vjeri – prognanima, izbjeglima, udovicama, siromasima, jednom riječju nezaštićenima; "nepravda prema zaposlenim radnicima" grijeh je iskorištavanja, neplaćanje ili zakidanje radnika, nepoštivanje rada drugoga i bogaćenje na tuđoj nevolji. To su za Sveto pismo najteži konkretni grijesi povrede Boga i bližnjih, činili ih vjernici ili nevjernici.

Nikada ne treba smetnuti s uma da je Božja ljubav prije i iznad svakog grijeha. Što je čovjek u većem grijehu, Bog pokazuje veće milosrđe i traži da se čovjek vrati, obrati i Bogu i bližnjima. Nema grijeha od kojega nema obraćenja, osim nevjere u tu mogućnost.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.