Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Milosrđe

Fra Ivan Šarčević

Komu i zašto biti milosrdan? Pitanje je više nego na mjestu, jer biti milosrdan nije nešto samorazumljivo niti nešto čime raspolažem kako mi se prohtije. Milosrđe je "višak" u životu, onaj višak koji aktivira i one čovjekove energije za koje ni slutio nije da ih ima. Milosrđe se iskazuje onomu koji po našoj ljudskoj računici zaslužuje pravednu kaznu i nadoknadu za počinjenu nepravdu, a ne milosrdni oprost. Teško se upustiti u milosrđe, u tu neizvjesnu i za naše prirodno stanje i shvaćanje "gubitničku" avanturu.

S milosrđem je kao i s vjerom. U Boga se u konačnici ne vjeruje iz nužnosti, koristi i straha. Shvaćena u svojoj srži, vjera ne donosi čovjeku "korist". Štoviše, zbog vjere u Boga, zbog nasljedovanja Isusa Krista čovjek će prije osiromašiti nego se obogatiti, imat će više nevolja i patnje nego ugodnosti i uobičajenih veselja. Isus to sam pokazuje svojim životom. Milosrđem završava na križu. Milosrđe je ono što Isus traži od svojih učenika. To je neizmjerno viša pravednost, ponašanje poput Oca nebeskog, poput milosrdnog Boga. No, kao ni na vjeru, tako se nikoga ne može prisiliti na milosrđe, na taj najuzvišeniji izraz praktične vjere. Milosrđe je izraz pune slobode i samostalne odluke pojedinca.

Razloge da se bude milosrdan ne nalazimo tako u sebi, niti u kozmičkom redu, niti u pravnim ni moralnim propisima, niti u međuodnosima. Milosrđe poput vjere ima transcendentni, božanski izvor. Milosrđe je Božje svojstvo, sama Božja bit. Već je klasična teologija, oslanjajući se na objavu, na Sveto pismo, u riječi milost (milosrđe) u najkraćem izrazila odnos Boga prema čovjeku. Bog je onaj koji se nikada ne umara biti milostiv i milosrdan prema nama ljudima i jedino tu leži razlog zašto je čovjek, ako je vjernik, "dužan" biti milostiv i milosrdan. Zato Isus svojim učenicima nije postavio nikakav ljudski kriterij, ideal i uzor ponašanja, nego milosrdnog Oca.

Milosrđe je više od pojedinačnih čina nesebične dobrote, više od milosrdne prakse koja, naravno, nije nešto beznačajno niti se smije prezirati. Znamo, naime, za tjelesna i duhovna djela milosrđa koja smo još katekizamski naučili i koja nas obvezuju (sedam tjelesnih djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i utamničenika pohoditi, roba otkupiti, mrtve pokopati; sedam duhovnih djela milosrđa: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi i za žive i mrtve Boga moliti). Milosrđe je, međutim, još više od prakse. Ono je cjelina života, konstitutivna struktura naše osobnosti, aktivno stanje duha, humus i cilj naših misli, osjećaja, riječi i djela. Milosrđe je kriterij mišljenja, ogledalo savjesti, provjera naših najdubljih nakana, široki horizont i graničnik u traženju riječi, duhovna atmosfera govora i razgovora. Milosrđe je pozadina iz koje osjećamo svijet i druge, iz koje slušamo zvukove i riječi bližnjih. Milosrđe je ogledalo duše kroz koje gledaju naše oči. Milosrđe je stil života i regulacijski obzor koji nas stalno čini pozitivno nemirnima da se uvijek iznova nadilazimo i postojano upućujemo prema izvoru beskrajnoga milosrđa, prema milosrdnom Bogu. Zbog nedostižnoga milosrđa čitava života ostajemo vjernici u nastajanju, hodimo prema smrti, ne kao konačnom ništavilu, nego kao susretu s milosrdnim Bogom.

U svakodnevici, međutim, radimo posve drukčije, tako da milosrđe ne konstituira naš karakter. I u Crkvi, u Kristovoj zajednici koja bi trebala biti zajednica milosrđa. Ni na što nismo tako žučljivo osjetljivi kao na pitanje komu, kako i koliko puta biti milosrdan. Naime, kršćani, kao ljudi uopće, slično starješinama naroda, pismoznancima i svećenicima Isusova vremena, najviše svoje energije troše na pitanje razgraničenja odnosa: tko se s nama slaže, a tko ne slaže. Po tome se onda dijeli i raspoređuje milosrđe. Zar ne čujemo toliko puta, zar toliko puta i sami ne kažemo: Ne može tako, ne smije se s milosrđem pretjerivati! Upravo zbog pristranosti, a ne zbog pretjeranosti u milosrđu, nužna nam je pravda kao donji prag milosrđa koji se ne smije pregaziti. Pravda je dio milosrđa, a ne obratno.

Neki su biskupi, svećenici i vjernici toliko zabrinuti pravovjerjem i doktrinom, opasnošću od relativizacije vjere (posebno njezinih obrednih praksi...), slično farizejima, saducejima i herodovcima Isusova vremena, a zaboravljaju pritom da je milosrđe središte vjere, da je doktrina sredstvo milosrđa, i da se kroz milosrđe ovjerava vjera, da po milosrđu najviše sličimo Bogu, da po milosrđu prepoznajemo Krista Spasitelja u bližnjima i da ga po milosrđu najvjernije nasljedujemo.

Milosrđe ne relativizira vjerski ni moralni nauk, nego ih osnažuje. Milosrđe ne potamnjuje istinu, jer nema istine gdje nema ljubavi. Milosrđe ne poništava kritiku, jer najbolja kritika sadrži milosrdno uživljavanje u život drugoga, sadrži pogled empatije i suosjećanja. Milosrđe ne isključuje pravdu, kako nam se redovito čini, niti milosrđe počinje ondje gdje završava pravda. Pravda i milosrđe ne konkuriraju jedno drugome, nego rastu zajedno. Ako ne rastu zajedno, onda ćemo – kako se često i događa – tobože biti pravedni i ne uviđajući da se naša pravda pretvorila u samovlašće i samovolju. Ako pravda ne raste s milosrđem, izgubit ćemo i osjećaj za pravdu, postat ćemo istjerivači pravičnosti, čangrizavi i ogorčeni ljudi. Pravda je apel humanosti, ljudskih prava, apel ljudskoga dostojanstva, a milosrđe je apel koji dolazi "od drugdje", iz vjere, od Boga (S. Morra). Pravda je važan, ali samo mali djeličak milosrđa – najsavršenijeg odgovora vjere na Božje milosrđe i punina smisla vjernikova života.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.