Traži

Biblija Biblija  (© Biblioteca Apostolica Vaticana Vat.lat.39, f.67v)

Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?

Zašto kršćani pridaju ikakvu važnost Starom zavjetu u kojem se Bog nekad prikazuje kao da je ljubomoran, zlovoljan i osvetljiv? Nisu li Boga puno objektivnije, logičnije i bliže suvremenom čovjeku prikazali starogrčki filozofi? Zašto se onda židovski tekstovi smatraju nadahnutima, a grčki ne

Ne bismo trebali dopustiti da nas starozavjetni antropomorfizmi (prikazivanje Boga s čovjekovim osobinama) zbunjuju. Oni ne žele Boga priprosto počovječiti, nego ga približiti ljudima kao živa. S druge strane, što dobro vidimo na primjeru starogrčkog puka, filozofski apstraktna određenja božanske biti ostavljaju ljude hladnima. Očito je stoga da božansko mora ući u svijest u svojoj strastvenoj pokrenutosti, ne bi li čovjek sreo Boga intenzivno i konkretno poput kakva čovjeka – poput lica koje nas ozaruje, kao ruku koja nas vodi. Tapkajući u mraku čovjek se nastoji privinuti k Bogu, a pritom mu nisu dane veće slike ili predodžbe od ljudskih simbola. Zato je biblijski Bog dokraja Bog s ljudskim licem.

Karl Jaspers u svom djelu Filozofska vjera kaže: „U grčkoj filozofiji monoteizam izrasta kao misao, on se zahtjeva na osnovi etičkih mjerila, postaje izvjestan u miru. On se ne utiskuje u mase ljudi nego u pojedinca. Njegov rezultat su likovi velike čovječnosti i jedna slobodna filozofija, a ne djelatno obrazovanje zajednice. Suprotno tome, u Starom zavjetu monoteizam izrasta u strasti borbe za čistog, istinskog, jednog Boga. Apstrakcija se ne provodi logikom nego u potresenosti slikama i personifikacijama koje Boga mnogo više pokazuju nego što ga dokazuju.“

No, iako joj je manje stalo do dokazivanja, a više do pokazivanja, zamjećujemo kako je Biblija u razmatranju Božjih osobina nadmašila grčku metafiziku. Tako prema Sv. Pismu „vječnost“ Božja se ne shvaća kao zatvorenost u vremenu, ali ni kao platonska bezvremenost, već naprotiv kao moćno živa istodobnost u svim vremenima. Isto tako Božja „nepromjenjivost“ nije kruta, prirodna, mrtva nepromjenjivost kao u Aristotela, već se razumije kao bitna vjernost samom sebi u svekolikoj živoj pokrenutosti.

Na isti bi se način moglo govoriti i o Božjoj sveprisutnosti, svemoći, duhovnosti, pravednosti, dobroti, nepojmljivosti. Ali i o inače negativno određenim atributima, pa tako npr. „ljubomora“ za starozavjetnog pisca nije proizvod zavisti i straha, nego izraz Božje jedinosti, koja ne trpi drugih bogova (objekata štovanja) uza se. Kada se pak čini da Bog u Bibliji iskazuje mržnju, gađenje i osvetu, time se izražava njegov prijezir prema zlu, a njegovo kajanje i opraštanje ne očituju to da bi on bio zbunjen, već se kroz te antropomorfizme želi pokazati ondašnjem čovjeku da što god učinio nije zauvijek izgubio Boga.

Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?

(Vatican News – responder – fratellanza – bj)

15 lipnja 2024, 17:16