Sedamnaesta nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači p. Ivan Raljušić

p. Ivan Raljušić

Jedno od glavnih poteškoća s kojima se susreću ljudi današnjeg vremena jest iskustvo straha. U određenim trenucima svoga života osjećam kao da ne mogu sve događaje iskontrolirati i to u meni rađa dubok osjećaj nesigurnosti. Javlja se strah od poraza, neuspjeha, sramote. Plašim se za svoj brak, svoju djecu, hoće li sve biti u redu s njima. Zatim strah od teških bolesti, u konačnici od smrti.

Strah kao emocija nije sam po sebi loš i negativan. Znamo da nas onaj zdravi strah čuva od toga da se, primjerice, kockamo sa svojim zdravljem živeći neuredno. Normalan strah od visine me čuva da se ne penjem nezaštićen na velike visine gdje postoji velika šansa da ću pasti i teško se ozlijediti ili izgubiti život. Strah od grijeha me čuva da se klonim grešnih prigoda. Dakle, strah ima svoju funkciju u našem životu koja može biti itekako dobra, međutim ako moj strah postane opsesija, on me paralizira za dobar život.

Ako sve želim držati pod svojom kontrolom, onda sam neprestano u strahu jer sam svjestan da se stvari ne mogu uvijek odvijati onako kako sam ja to zamislio. Korak po korak počinjem se buditi s dubokim osjećajem straha koji više ne mogu niti objasniti. Jednostavno se bojim, imam strah od straha.

Možemo se pitati kakve veze ima strah s današnjim evanđeoskim odlomkom jer ga Isus nigdje ne spominje, niti vidimo da su učenici ili ovaj narod u strahu. U samoj srži straha krije se kontrola i želja da čvrsto držim kormilo svoga života. Da ja sam upravljam i da se sve odvija po mome planu. Takav način života ne daje prostora Bogu. Ja sam sam sebi bog i spasitelj. O meni ovisi sve u mojoj obitelji, na poslu, sve što se događa u mome životu ovisi isključivo o meni.

Pažljivo promatrajući evanđelje o Isusovom umnažanju kruha i ribe vidimo kako su neke stvari izmakle kontroli. Naime, za Isusom ide silno mnoštvo ljudi koji su u jednom trenutku ogladnjeli. S druge strane učenici nemaju dovoljno hrane, a ni novca da nahrane to silno mnoštvo. Samo je jedan dječak imao nekoliko kruhova i malo ribica. Dakle, svi su naizgled dovedeni u situaciju nad kojom nemaju kontrolu i ne vide izlaza. Situacija pred kojom su se zatekli izgleda nerješivo. Isus u jednom trenutku uzima u ruke tih pet kruhova i dvije ribice, izriče zahvalnu molitvu Ocu nebeskom i događa se čudo, odjednom hrane ima za sve.

Gospodin je taj koji pazi na svaki detalj moga života i što je više za mene onih nemogućih situacija to bolje, jer imam veliku priliku da promatram Isusa na djelu kako On čini čudo od onoga malo što mu predam i dopustim da blagoslovi. Isusu je potrebno tako malo moga povjerenja da već može izvesti na dobro i one najzamršenije situacije u kojima se znam naći.

I učenici i narod našli su se pred zidom bez ikakvog rješenja u rukama, ali Isus uvijek ima rješenje. Zato je važno da tu veliku potrebu za kontrolom nad svojim životom svaki dan iznova predam njemu. Važno je znati da Isus također ne želi kontrolirati moj život, već me primiti za ruku i voditi.

Svaki dan me iznova poziva da pođem za njim, a ne da se moja molitva sastoji od toga da tražim Isusa da On ide za mnom. Sam sebe ne mogu voditi, potreban mi je Isus jer On vidi puno šire i puno dalje nego što ja mogu vidjeti. Isuse predajem ti kormilo svoga života!