Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Čisti pogled

Fra Ivan Šarčević

Osim odricanja od prekomjernog posjedovanja i novca, hrane i pića, krepost umjerenosti zahtijeva posebnu pažnju i samokontrolu u seksualnosti, najdelikatnijem području tjelesnosti. Svojim strastima, privlačnim i osvajačkim, svojim nesvjesnim i svjesnim nagonima seksualnost neumoljivo ukazuje na činjenicu da nismo anđeli, nikakva bestjelesna duhovna bića, nego ljudi od krvi i mesa. I ako igdje čovjek osjeća da ne može potpuno ovladati sobom, svojim tijelom, to je onda područje seksualnosti. Tu nema heroja, a svetaca je malo. Nije, dakle, samo prostor duše i duha pridržan svijetu otajstva, nego i materijalnost i tjelesnost. Naglašavajući tajnu čovjeka i njegova postojanja, francuski personalist Gabriel Marcel naglašavao je da je čovjek tijelo, a ne samo da ima tijelo.

Uz druge vlastitosti koje ruše čovjekovu uobrazilju da je svoj tvorac i samopokretač, svakako je tjelesnost i u njoj seksualnost. Ta najbliža i najopipljivija zbilja premješta nas u prostor tajne i nesavladive stranosti. Tijelo nam je tako blisko i tako tuđe; tako poslušno i tako nas uvjetuje. Preko tijela iskusujemo ograničenost, našu stvorenjkost. Ne možemo razotkriti otajstveni početak, završetak i svrhu tijela, jer u smisao života možemo samo vjerovati. Ne možemo ovladati ni svojim najuzvišenijim duhovnim darovima kao što su umnost i sloboda. Naša umnost stalno udara u nepregledne prostore neznanja, a naša sloboda u osobne i povijesne uvjetovanosti, u društvene zabrane i ograničenja, u zastranjenja i grijehe. Ne možemo zagospodariti duhom, ne možemo ovladati tijelom, ni svojim ni tuđim. Seksualnost je najuzvišenija i najintimnija tjelesnost, naša najstvaralačkija i naša najdestruktivnija energija, izraz naše najosobnije ljudskosti.

Ne treba se zanositi. Krećemo se uistinu u prostoru tako delikatnom i tako tajnovitom. I dokle god živjeli trajat će nepredvidiv odnos s našim tijelom. Naše će se tjelesne, posebno seksualne energije razvijati i mijenjati, preobražavati i slabiti, izopačivati u mane ili produhovljavati u kreposti. Da ostvarimo integralnost tijela, duše i duha, nužno je bdjeti nad svojom seksualnošću. No, recepta za to nema. Povijest je prepuna različitih rješenja i ponuda: od rigorozne askeze bestrasnosti, one pobožne, a sebično-hladne ubojite "savršenosti" do prekoračenja svih seksualnih granica, incesta i sodomija, heteroseksualnih i homoseksualnih perverzija, ubilačkih i samoubilačkih tjelesnih nasilja.

Kršćani u Isusovom blaženstvu: Blago čistima srcem, oni će Boga gledati, nalaze nalog i putokaz za odnos prema seksualnosti. No, ovo blaženstvo cilja na šira i dublja značenja čovjekova tijela od uobičajenih. Redovnici su ga jednostrano prisvojili samo kao svoj zavjet čistoće, a crkvena disciplina kao propis celibata, beženstva. Isus je, međutim, njime smjerao na sve ljude i na drukčiji pogled na tijelo. Za Isusa se sve bitno ljudsko događa u nutrini, u srcu. Čovjek se određuje i izgrađuje iz svog unutarnjeg – umnog, afektivnog i voljnog središta. Odatle proizlaze pogledi i naumi, želje i riječi, odluke i djela – dobro i zlo. Zato je čisto srce, unutarnja čistoća ideal, najširi horizont regulacije svega, a onda i naše tjelesnosti.

Isusovo vezanje unutarnje čistoće s gledanjem Boga nije samo ono u što se najčešće pretvaralo ovo blaženstvo – u blaženo gledanje (visio beatifica), u kontemplaciju koja je oslobođena predmeta i svijeta, zemlje i bližnjih, pogotovo u pokoru mrtvljenja, prezira pa i mržnje prema lijepom tijelu drugoga spola. Da je to Isus želio s blaženstvom o čistoći, onda bi zacijelo bježao od ljudi, od svijeta i od žena, onda bi bila opravdana i ona skandalozna antievanđeoska stranica naše povijesti – progon vještica. Da Bog prezire ljepotu i tijelo, ne bi nas stvarao, ne bi se utjelovio, ne bi Riječ postala konkretna, tjelesna osoba, što je ugaoni kamen kršćanske vjere. Nije đavao, nego je Bog tvorac tijela.

Isus je bio krajnje realan. "Blaženim gledanjem" nije htio svoje učenike izgnati u nebo, nego vratiti ih "na zemlju", u prostor materijalnoga svijeta, a to znači i u delikatno područje tjelesnosti. Čistoća srca bi zato najprije značila da svijet, predmete i ljude, posebno tijelo bližnjega čovjek gleda najprije iznutra, onako kako ih Bog gleda, poštuje i ljubi. Stjecanje kreposti umjerenosti značilo bi, dakle, uvježbavanje u unutarnjem pogledu, da se taj pogled, da se čovjekovo srce – središte njegove misli, riječi i djela – što više pročisti i suobliči s Božjim pogledom ljubavi prema svakom čovjeku. Od nutrine i unutarnjeg pogleda ovisi vanjsko ponašanje.

U sličnom smislu treba razumjeti i Isusovu raspravu o starozavjetnoj zapovijedi o preljubu. Muškoj kulturi Isus oštro posvješćuje da muškarac nije vlasnik ženskog tijela, te da nitko ne može ovladati drugim. Muškarcima postavlja ideal da bez požude, poput Boga, čisto gledaju žene. Čistoća srca ostvaruje se u najintimnijem skrovištu koje nitko izvana ne vidi osim Boga. Blaženo gledanje je gledanje Božjim očima.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.