Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Opakost
Fra Ivan Šarčević
I relativno dobre zajednice znaju se pretvoriti u "grešne strukture", u zvjerinjak pakosnih spletki i međusobnog izjedanja. U njima glavnu riječ imaju nedobrohotni i opaki ljudi. Nije lagano priznati svoju opakost, niti je samorazumljivo prepoznati opakoga čovjeka. Opaki, kako i sama riječ kaže, rade naopako, izvrću činjenice, laž predstavljaju kao istinu, kleveću, obmanjuju. Majstori su uglađenosti i ljeporječivosti, ozbiljna i brižljiva lica. Sluge zla u ruhu mirotvorstva i svetosti. Spremni su boljemu od sebe nanijeti strašno zlo i gotovo istodobno od iste osobe tražiti toplinu, intimnost, razumijevanje, pa i neku vrstu oprosta, ali bez stvarnoga kajanja, bez ikakva uživljavanja u situaciju onoga koga su povrijedili.
Nije lagano naći razloge zašto je netko opak. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je svaki čovjek sklon opakosti i da opakost pripada tajni ljudskoga zastranjenja, onomu što teologija naziva istočni grijeh. Kod opakosti se ne radi o zlu koje čovjek čini zato što mu je netko već učinio zlo. Bila bi to osveta ili pokušaj nadoknađivanja nepravde. Opaki se nemaju za što osvećivati. Kod opakosti riječ je o nečemu daleko strašnijem. Opak čovjek nanosi zlo onome tko mu nikakvo zlo ni nepravdu nije učinio. On je začetnik zla. Izmišlja ugroženost i nikada nanesenu mu nepravdu. Opakost je zastrašujuće, đavolsko zlo, jer jedini joj je cilj uništiti dobro. Pakosnik je vješti izopačitelj najboljega, najspretnija nakaza ljudskosti (genius malignus), tako oštrouman da prije svih prepoznaje dobro. I Isusa su, bolje od njegovih učenika, najprije prepoznavali podlaci, pakosnici i opsjednuti zlim duhom.
Opakost je kajinovski pečat u nama. Abel nije Kajinu napakostio, nije mu nanio nikakvo zlo, a ovaj ga je ubio, i to još u molitvi, pred Bogom, u prinošenju žrtve. Kajin je zavidnik dobrom bratu. Zavist je izvor opakosti, jednog od najtežih društvenih zala. I nitko ne razara ljudske odnose, od obiteljskih i prijateljskih do odnosa s Bogom, kao opaki ljudi. Opakih ima posvuda. I među vjernicima koji smatraju da se samom molitvom Bogu lišavaju zla, te ako se mole Bogu da samim time i ljude vole. Upravo najgore vrste opakosti mogu se naći u religijskim zajednicama, jer se ondje opakost ignorira prividom bratstva, sakriva iza slijepe poslušnosti, pobožnjaštva vlasti i licemjerne duhovnosti.
U približavanju razumijevanju opakosti može nam pomoći i sudbina biblijskoga Joba. Na početku Knjige o Jobu, koja se bavi jednim od najtežih ljudskih pitanja: zašto strada pravednik, kaže se da su jednoga dana pred Boga došli "Božji sinovi" s obilaska zemlje. Među njima i Božji sin Satan. On izvještava Boga da je prošao svom zemljom. Bog ga pita: "Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla." I onda Satan – koji vjeruje u postojanje Boga i "služi" mu, ali je neprijatelj i Boga i ljudi, uhoda i špijun, tužitelj svoje braće – dovodi u pitanje Jobovu neporočnost i bogobojaznost. Opakost je zlo drskosti. Satan traži od Boga da iskuša Joba pa da vidi kako će se onda ponašati. Satan ne podnosi Jobovu bogobojaznost i pravednost. Znamo kako priča ide dalje. Bog pripušta da Satana kuša Joba svim nevoljama, ali mu ne smije uzeti život. Job je sve izgubio, i sinove i kćeri, i imanje, obolio je. Čak su ga prezreli i vlastita žena i prijatelji. Ipak, ustrajao je u vjeri i u dobru i bio nagrađen daleko iznad prijašnjega stanja.
Neporecivo je da smo svi skloni izopačavati dobro. U našim manjim i većim zajednicama postoje opaki ljudi koji, ako im se dadne moć, uništavaju dobre odnose, čine puno nesreće, relativiziraju očito dobro i nihilistički ga utapaju u blatu nevrijednosti. Nisu to nimalo nesposobni i glupi ljudi, kako netko može pomisliti, nego vrlo umješni, neumorni i preaktivni ljudi. Svoje talente i vrline, posebno razbor i hrabrost koji im nikada ne manjkaju, izopačuju u zlo. Oni su paraziti dobra, nikada slobodni ljudi, nego sluge, ali opasne sluge, tužitelji i unesrećitelji svoje braće i sestara.
Što nam, dakle, ostaje? Do smrti nam valja biti svjesni naše osobne sposobnosti opakosti, naše sklonosti da uništavamo dobro, naše zavisti prema boljima od sebe koja se đavolski rađa i u najsvetijem, i u drskoj molitvi pred samim Bogom. Nužno je biti budan pred opakošću drugih, odgovorno i pravedno suzbijati pakost naših bližnjih. Povrh svega valja ostati bogobojazan i pravedan. Jer istjerivanje zla opakosti vodi u osvetu, u veće zlo. Opakost je tajna našega postojanja, a činjenje dobra smisao života.
* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.
