Sveti Bonaventura - "Serafski naučitelj", vatreni zaljubljenik Srca Isusova
Marito Mihovil Letica
Zbog toga što je za temeljni princip svojega teološkog i filozofskog naučavanja i navlastito vjerničkoga života uzeo čovjekovu slobodnu volju i gorljivu ljubav prema Bogu, poznat je kao ʺSerafski naučiteljʺ ili ʺDoctor Seraphicusʺ (hebr. ʺserafimʺ: ʹgoruća bićaʹ). Bijaše on vatreni zaljubljenik Srca Isusova, a do svojega naslova ʺdoktorʺ nije mnogo držao, o čemu vjerodostojno svjedoči i njegova izjava da ʺobična starica može više ljubiti Boga nego doktor teologijeʺ. S pravom ga smatraju drugim osnivačem franjevačkoga reda zato što je iznova organizirao njegovo unutarnje ustrojstvo i određenije mu zacrtao teološko-filozofsko usmjerenje.
Napisao je životopis osnivača franjevačkoga reda, svetoga Franje Asiškoga, a to je djelo ovaj crkveni red u jednome razdoblju proglasio jedinom službeno prihvaćenom biografijom svetoga Franje te je dotični spis nazvan ʺknjiževnim remek-djelom srednjovjekovne hagiografijeʺ. Sâm hagiograf, i budući svetac, svjedoči da je u djetinjstvu bio izliječen po zagovoru svetoga Franje koji, dok ga držaše na rukama, uskliknu: ʺDobre li sreće!ʺ
Sveti Toma Akvinski, čuvši da taj franjevac piše Franjin životopis, ushićeno reče: ʺPustimo da jedan svetac piše o drugome!ʺ Nije dovoljno poznato da je upravo ovaj svetac, Franjin životopisac, uveo običaj da se Djevici Mariji zvoni na pozdrav tri puta dnevno: izjutra, u podne i uvečer.
Riječ je o svetome Bonaventuri, kojemu ove godine, 2024., obilježavamo 750. godišnjicu smrti. Umro je 15. srpnja 1274. Njegov nam životopis kaže da se rodio 1218. u gradu Bagnoregio u Toskani. Njegovo je rodno ime Giovanni Fidanza. Franjevačkomu redu pristupio je 1243. godine. Studirao je u Parizu, gdje je u teologiji bio učenik Aleksandra Haleškoga. Godine 1248. postao je profesor teologije i Svetoga pisma u Parizu, istodobno kada je tamo predavao i Toma Akvinski. Bonaventura je generalom franjevačkoga reda postao 1257., a kardinalom i biskupom Albana (grada pokraj Rima) imenovan je 1273. godine. K tomu je bio tajnik pape Grgura X., a kao njegova desna ruka pripremao je Drugi lyonski koncil, koji je smjerao ponovno uspostaviti zajedništvo između katolika i pravoslavaca. Za vrijeme koncila Bonaventura je umro, 15. srpnja 1274.
Treba reći i to da je Bonaventura kao filozof i teolog jedan od najistaknutijih predstavnika ʺzlatnoga dobaʺ (kasne) skolastike. Nastavljač je augustinskoga, voluntarističkoga smjera u filozofiji i teologiji, znamenite ʺfranjevačke školeʺ. Premda su se Bonaventura i Toma Akvinski međusobno visoko cijenili, bijahu predstavnici različitih filozofskih i teoloških usmjerenja: Bonaventura je predstavnik franjevačkoga voluntarizma, a Toma dominikanskoga intelektualizma. Bonaventura je umnogome prihvatio učenja Aurelija Augustina i Anselma Canterburyjskoga. Bio je blizak neoplatonizmu, iako se služio aristotelovskom terminologijom.
Autor je mnogobrojnih i do danas glasovitih djela, od kojih će biti spomenuta samo neka. Najvažnije njegovo teološko djelo jest ʺBreviloquiumʺ, a tu su još ʺPut duše k Boguʺ, ʺKomentar četiriju knjiga sentencija (Petra Lombardijskoga)ʺ, ʺRaspravljana pitanja o evanđeoskoj savršenostiʺ i ʺApologija siromašnihʺ.
Papa Siksto IV. proglasio je Bonaventuru svetim 1482., a papa Siksto V. proglasio ga je crkvenim naučiteljem 1588. godine. Spomendan svetoga Bonaventure obilježavamo 15. srpnja.
