Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Mudrost križa

Fra Ivan Šarčević

Razborita čovjeka rese dvije osobine: velikodušnost i poniznost. Velikodušnost je suprotna uskogrudnosti i sračunatosti. Poniznost je suprotna taštini i škrtosti. Razborit čovjek stavlja preda se uzvišene ciljeve i njih želi postići uzvišenim sredstvima. Njegova odgovornost i ljubav prema ljudima nisu površna filantropija, nego je to solidarnost, svjesno i promišljeno skopčana s rizicima, i teškim rizicima. Jer ako se razboritost najviše ostvaruje u pravednosti za druge, onda je razumljivo da zalaganje razborita čovjeka protiv nepravde nanesene drugima ne može proći bez muke, krivih optužbi i stradanja.

Velikodušnost razborita čovjeka znači da on ne kalkulira kako će se izvući od odgovornosti, ne upada u etički relativizam niti razvija intelektualne sumnje o unaprijed bezuspješnom vlastitom angažmanu. Razborit čovjek misli na posljedice svoga djelovanja, misli i na sebe, ali nije nehajan za druge ni za opće dobro. Upravo hrabro kontrolirajući svoje nasilje razvija vlastito poslanje koje ima po svome statusu, funkciji/službi ili svojoj karizmi u obitelji, stranci, zajednici, društvu tako da svoj interes podlaže dobru drugih.

Kao i svakoj kreposti, taština je najveće iskušenje i razboritosti. Razboritom čovjeku vjerojatno i najviše, jer taština je uz oholost najzamamnija mana odličnika. Ako se prepusti taštini, razborit čovjek se radikalno mijenja na gore, gotovo do neprepoznatljivosti. Umjesto negdašnje opuštenosti, bogatstva duha, širokih vizija i obzora, umjesto negdašnje velikodušnosti i briljantnih razlikovanja, sve više upada u kontrolu svega oko sebe, u lukavstva i sitnoće. Naime, ako razborit čovjek, koji je posebno cijenjen među ljudima upravo s te svoje kreposti, jer se razboritost s pravom uzdiže iznad drugih kreposti, popusti taštini, onda umjesto hrabrosti za pravdu drugih biva sve više tjeskoban za svoj ugled i poštovanje u društvu, sve više gubi kontrolu nad sobom; iznenađuje gubljenjem umjerenosti i priklanja se intrigama i zakulisnim spletkama – onome protiv čega je nekada tako odlučno ustajao. Tako se najbolja vrlina – razboritost, preobražava u prepredenost. A razborit čovjek u svoju karikaturu.

Velikodušnost je lijek taštini. Velikodušni ljudi nisu rasipni, ali ni škrti. Stalo im je da njihovi bližnji rastu prema punini ljudskosti i po cijenu da oni ostanu sami i neshvaćeni. Tako je činio Isus. Velikodušne se ljude, međutim, zna odbacivati, proglašavati nametljivima pa čak i nasilnima, u svakom slučaju opasnima. Više nego zli, velikodušni su ljudi smetnja onima kojima je taština zasjenila razbor pa autentičnu velikodušnost proglašavaju pretjerivanjem. Od ljudi koji su nekada i sebi i drugima postavljali visoke kriterije, koji su uza se htjeli slobodne i samosvjesne sugovornike, ostala je samo vanjska ljuštura, grozničava briga za sebe i kružok osrednjaka, međusobnih hvalisavaca ili lakrdijaša.

Dok se velikodušnost razborita čovjeka ogleda u težnji duha za visokim ciljevima i neslućenim mogućnostima ljudskosti, poniznost se očituje u svijesti vlastitih granica, u svijesti da je čovjek uvijek nedovršen i sklon grijehu i najvećem zlu. Nažalost, poniznost je u našoj duhovnosti poprimila krajnje iskrivljen pa i izopačen izraz. Poniznost kao masku rado koriste duhovno prepotentni, intelektualno nepošteni i vjernički primitivni ljudi. Lažna poniznost je sebična udobnost života, uzimanje sebe preozbiljno, bijeg od stvarnoga slušanja, uvažavanja i služenja drugima. Lažno ponizni nemaju tobože poteškoća ni s vjerom u Boga ni s povjerenjem u ljude. Oni su "savršeni", samodovoljni i neupitni. Preziru duh i Božje darove, skrivajući se lažno iza njih. Oni, kako ističe Toma Akvinski, grešnu nezahvalnost Bogu i ljudima proglašavaju poniznošću. Razboritost bez poniznosti čini od čovjeka nezahvalna i strašljiva škrtca.

U Svetom pismu, osobito u mudrosnoj literaturi, vjernik moli Boga za razbor. Nekada su naši stariji molili Boga da njihovoj djeci prosvijetli pamet, dadne životne mudrosti. Stari zavjet izjednačava razbor i mudrost. Ističe da je "početak mudrosti strah Božji". Bogobojaznost je sastavnica biblijske vjere i ljudskosti. Mudrost koja proizlazi iz bogobojaznosti za biblijskoga vjernika više je od žezla i prijestolja, od moći i ugleda, više je i od zdravlja, ljepote i svjetlosti. Sačuvati razbor, značilo je sačuvati i vjeru i ljudskost.

Ako je početak mudrosti prema starozavjetnom vjerniku bogobojaznost, za evanđelja i novozavjetnoga vjernika punina životne mudrosti je u nasljedovanju Isusa Krista. Apostol Pavao će kazati da je vrhunac Božje mudrosti Isusov križ, koji je za "redovne" vjernike sablazan, nepodnošljiva sramota i poraz, jer u Isusovu križu za njih zapravo nema dovoljno čuda, nema dokaza Božje svemogućnosti i pobjede nad neprijateljima. A za "redovne" mudre – nastavlja Pavao – Isusov je križ ludost, jer je nerazborito, protivno mudrosti, tako nepromišljeno i besmisleno završiti život i to još za ljude, pa makar to bili i prijatelji. Jer tko je to doista vrijedan da se za njega netko žrtvuje i umre?

Od Golgote do danas Isusov križ, odnosno Raspeti Isus, ne prestaje biti provjera ljudskosti, ispit razboritosti – glavne ljudske kreposti.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.