Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Razboritost

Fra Ivan Šarčević

Čovjekova moralnost se vodi glavnim ciljem da čini dobro, a izbjegava zlo. Da bi razlikovao dobro od zla, čovjek je obdaren krepošću razboritosti. Ona je izvor i uzrok svih ljudskih kreposti i upravlja njima. Stari su razboritost nazivali kormilom kreposti (auriga virtutum) jer svim krepostima pokazuje put i način njihova ostvarenja kao i njihovu mjeru. Razboritosti su sadržaj druge kreposti, ona ih oblikuje, ona je njihova unutarnja forma. Zato nema pravedna, jaka ni umjerena čovjeka ako nije razborit. Nema kreposna čovjeka ako nije razborit. Zato nije dovoljno za nekoga reći da je dobar ako njegova dobrota nije razborita. Dobar čovjek, inzistirao je Toma Akvinski, može biti samo onaj koji je razborit.

No, danas kao i kod riječi krepost, slično je i u razumijevanju razboritosti. Kao što je iz naše komunikacije i prosudbe moralnosti čovjeka i njegova čina iščezla riječ krepost, slično je i s razboritošću. Nije poteškoća u tome što se razboritost izjednačuje s mudrošću, jer se te dvije zbilje doista i izjednačuju, nego što im se i u naše vrijeme daje suprotno značenje. Mudrim ili razboritim čovjekom proglašava se onoga koji je snalažljiv, koji je prepreden i lukav, onoga koji spletkari i taktizira, koji gleda samo svoju korist i kako da se izvuče da ne djeluje pravedno ni odlučno, koji je "politički korektan", dakle, da ne kaže i ne čini potpunu istinu, koji u konačnici sve čini da izbjegne moralno obvezujuće djelovanje. A razboritost je upravo bit moralnosti, praktični razum kojim čovjek iz mudro stečenoga iskustva, nakon što je temeljito razmislio i sagledao, reflektirao konkretnu situaciju, nakon što ju je prosudio, praktično djeluje na tu situaciju, mijenja je u skladu s istinom i dobrom.

Razboritost je praktična mudrost. Ona se, dakle, vodi glavnim ciljem, činjenjem dobra, ali taj cilj potvrđuje praktičnom odlukom kroz siguran sud savjesti u konkretnoj prilici. Krepost razboritosti je mjera htijenja i djelovanja što znači da nije dovoljno imati samo dobre namjere, nije dovoljno pred očima imati samo glavni cilj, nego se razboritost ostvaruje u primjerenom traženju istine i pravde u konkretnoj situaciji, te u pronalaženju načina i putova kako da se ta istina ostvari (J. Pieper). Nije, dakle, riječ samo o spoznajnoj razini istine, nego, kako Pismo i naglašava, u "činjenju" istine.

Razboritost je praktični um koji poduzima tri koraka koji se između sebe prožimaju (W. J. Hoye). Ponajprije razboritost uključuje objektivno spoznavanje zbilje, konkretne uvide u uzroke i razloge pojedine situacije. Pritom uvijek postoji opasnost da se ta realnost sagledava s predrasudama, jer u nama postoji sklonost da stvarnost izobličujemo, falsificiramo, da joj prilazimo s unaprijed donesenim stereotipima. Spoznajni korak u razboritom djelovanju traži otvorenost, traži uspoređivanje s prijašnjim iskustvom ili sa sličnim situacijama.

Također, da se dobro upozna situacija, razborit čovjek se savjetuje s drugima, otvara se mudrijim od sebe, stručnijim mišljenjima od svoga. Stari su govorili o važnosti poučljivosti (docilitas). Nije razborit onaj koji u razmišljanju nikoga ne sluša, koji se ne obazire na stavove drugih i koji ne sagledava stvarnost u svoj njezinoj složenosti. Glupi i nervozni ljudi djeluju nerazborito i kada imaju visoke ciljeve pred sobom, kao primjerice pravdu. Često misle da mogu glavom kroz zid, a nisu dobro sagledali sve okolnosti.

Nekada se doduše traži brzo djelovanje pa razboritost uključuje pronicljivost. Pronicljivost je sastavnica razboritosti koja se ne zarobljava u duga razmišljanja, suvišna doumljivanja i pretpostavke, u otezanja zbog lažnih obzira ili nepotrebne opreznosti što će drugi misliti ili kakav ću ispasti. Razboritost se vodi zdravim oprezom, smanjivanjem rizika kao i dalekovidnošću koja podrazumijeva odgovorno sagledavanje budućih postupaka i posljedica svoje odluke i svoga djelovanja, ali sadrži samostalnost i odlučnost.

Nije, jasno, razborit čovjek onaj koji je apsolutno siguran da je o svemu savršeno razmislio. Razboritost nije odsutnost svake sumnje i brige. Razborit čovjek zadržava poniznost, skromnost i otvorenost za korekcije. Onako kako je u šutnji slušao mudrije od sebe, tako u svome razmišljanju zadržava suzdržanost, bira što adekvatnije riječi da opiše situaciju u kojoj želi djelovati, ali ga ta suzdržanost ne priječi da bude odlučan. Razborit čovjek ako želi biti integralan zna da ne može ostati samo na razmišljanju. Punina njegove moralnosti treba se ostvariti u ostvarivanju istine kojom poboljšava ili radikalno mijenja neprimjerenu, ponajčešće nepravednu situaciju. Zato razborit čovjek, nakon što je dobro pretresao, razmislio o svim okolnostima u kojima djeluje, nakon što je saslušao prijateljske savjete i kritike, nakon što je moguće objektivnijeg uvida u realnost, pravi drugi korak: donosi praktični sud o situaciji. Ta njegova prosudba je i dalje pokretana ciljem da čini dobro i istinu.

Mnogo je ljudi koji ostaju samo na razmišljanjima, čak i sjajnim i točnim razmišljanjima o stvarnosti, ali se ili ne usuđuju ili izbjegavaju donijeti precizniju prosudbu o njoj. Često se kaže da su takvi ljudi u konačnici bez svoga mišljenja i stava. U praksi će se onda najčešće prikloniti kolektivnom djelovanju ili moćnijima. Njihovo razmišljanje ostaje besplodna misaona ekshibicija, glumljena i neodgovorna zabrinutost ili zabavno lakrdijanje nad situacijom.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.