Fra Ivan Šarčević: Mane i vrline. Viša pravednost

Fra Ivan Šarčević

Na razvoj čovjekove osobnosti a time i na pravedno ponašanje snažno djeluje i okolina. Ako u nekoj obitelj ili većoj zajednici vlada nepravda (ili stalna borba za samoodržanjem, sebični darvinizam), teško će pojedinac odgajan u takvoj atmosferi moći primijetiti da čini nepravdu. Zato se i govori o grešnim strukturama, o institucijama i režimima u kojima je "normalno" lagati, činiti nasilje i nepravde.

U teologiji se grešne strukture povezuju s baštinjenom sklonošću zlu i poistovjećuju se s istočnim grijehom. Ljudi koji odmalena odrastaju u nepravednim obiteljima, religijskim ili društvenim zajednicama, ili u kojima se neka ideologija smatra "totalnom istinom", žive zadovoljno ne primjećujući da čine ikakvo zlo. Ako se nekoga odmalena prisiljavalo da se ponaša kao i ostali, kao većina, a ne kao pojedinac u svom nezamjenjivom dostojanstvu, ako mu se ugonio strah, teško će takav čovjek ikada u životu moći misliti i postupati samostalno i slobodno. Ako ga se odgajalo u atmosferi da su on i obitelj, zajednica kojoj pripada uvijek zakinuti i ugroženi, on će kroz nepovjerljive naočale prikraćenosti i apriorne ugroženosti živjeti u svojoj budućoj zajednici. Priklanjat će se većini. Ili ako je odgajan da nikada ne bude samostalan i slobodan, on će se ponašati ropski. Slično je to onom slonu kojeg su doveli na pozornicu i svezali tankom uzicom za stolicu. Pa i nakon što su ga teško udarali, slon se nije maknuo. Tako su ga, naime, vezali dok je još bio malen, rastao je svezan i ni za što drugo nije znao osim da mirno podnosi udarce i da se nikada ne otrgne.

Društveni kontekst utječe na oblikovanje osobnosti pa tako i na krepost pravednosti i postajanje pravednim čovjekom. U grešnim strukturama (a takve su gotovo sve naše zajednice i institucije) nije dovoljno biti samo inteligentan i razborit, nego je potrebno biti pravedan i pravednost zastupati odvažno i hrabro. Poznato je ono sjajno razlikovanje teologa Bonhoeffera u vrijeme nacizma – kada su mnogi intelektualci, pametni ljudi pristali na Hitlerovo zlo uništavanja Židova i drugih naroda – da glupost nije manjak intelekta, nego manjak ljudskosti. Da se bude moralan, pravedan, ne mora se, dakle, poznavati sve, ne mora se završiti "sedam" fakulteta, nego biti osjetljiv za drugoga, za ono što drukčijem od mene i mojih po dostojanstvu i pravu pripada i tu mu pravdu izvršiti. Pravednost ne može protiv pameti, ali pamet ne može nadomjestiti pravdu. Bez pravde pametan čovjek služi zlu.

Evanđeoska, kao i ona naša pučka mudrost, koja je u naše vrijeme zagubljena i prilično obescijenjena, uče nas da je bolje nepravdu podnositi nego nepravdu činiti. Nažalost, čovjekova moralna mizernost, razne ideologije, posebno ona nacionalistička kao i politička religija najčešće zastupaju i predlažu obratno ponašanje. Govori se: "Udri/ubij/prevari ti njega da on ne bi tebe!" Čovjek se tako ne pomiče sa svoje biološke, nagonske razine, a time teško ranjava svoje dostojanstvo Božjega djeteta, a ako je kršćanin, poriče vezu s Isusom Raspetim u kojega kaže da vjeruje.

Područje pravde je područje zajedničkoga života: od prijateljskoga, obiteljskoga, crkvenoga do narodnoga, državnoga i internacionalnoga. Govori se o tri razine pravde: o pravdi koju pojedinac duguje pojedincu (iustitia commutativa), zatim o pravdi koju organizirana zajednica, struktura, obitelj, institucija, država duguje pojedincima/građanima, svojim članovima (iustitia distributiva). Postoji, također, i treća razina pravde na kojoj je pojedinac dužan vršiti pravdu prema zajednici, instituciji, državi (iustitia legalis).

Ekstremi koji se javljaju na spomenutim razinama su kolektivizam i individualizam i označavaju kršenje pravde. Svi imamo iskustvo stalne napetosti i sukobljavanja između tiranije pojedinca, njegova nezajažljivoga individualizma, počevši od izmicanja od pravedne raspodjele službi i rada do tiranije vlastodršca koji svojoj volji i prohtjevima podređuje čitavu zajednicu ili instituciju, pa i narod i državu. Ništa manje nije destruktivan ni drugi ekstrem koji se ogleda u tiraniji kolektiva. Kolektivizam samo prividno otklanja strah i daje sigurnost, a ustvari sve uniformira, poništava razlike pojedinaca, zavodi slijepi posluh, nameće primitivizam i mediokritetstvo kao normalnost te povrh svega čini nepravde onima koji su izvan kolektiva.

Ako je neka vlast nepravedna, situacija je vrlo teška, ali ako je neka institucija, struktura nepravedna, situacija je još beznadnija. U takvoj situaciji djelovali su proroci i sam Gospodin Isus. I nastradali su. I danas ima nepravednih zajednica, institucija, struktura, entiteta i država. Biti pravedan ima visoku cijenu. Pravda, jasno, nije sve. Isus govori o nužnosti "više pravednosti", o ponašanju prema bližnjima kojim se ne dokida pravda, nego se ona ispunja i nadilazi. Isus je ne samo čineći pravdu nego i stvaralački podnoseći nepravdu – ljubavlju i praštanjem – "korigirao" kušnju pravednosti koja se vrlo lagano pretvara u farizejski legalizam, u istjerivanje pravičnosti koji unižavaju čovjeka, i onoga grešnoga čovjeka pred kojim, dokle god živi, stoji mogućnost obraćenja. Isus se odnosio prema ljudima prema onoj starozavjetnoj: "Ne budi pristran prema neznatnome, ne popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu" (Lev 19,15) i povrh svega: Ljubi bližnjega kao sebe samoga.

* Tekst je objavljen u knjizi: Ivan Šarčević, Mane i vrline, Franjevački samostan sv. Luke Jajce, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.