Stajališta dominikanca Boškovića i isusovca Poglajena o komunizmu, fašizmu i nacizmu
Marito Mihovil Letica
Dana 23. kolovoza obilježen je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Toga je nadnevka 1939. godine sklopljen u Moskvi sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji, službeno nazvan ″Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika″, a potpisali su ga dvojica ministara vanjskih poslova, Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop. Osam dana nakon toga, 1. rujna 1939., njemačka je vojska napala Poljsku, koju su nacionalsocijalisti i boljševici sporazumno podijelili. Time je počeo Drugi svjetski rat.
U povodu Europskoga dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima spominjemo se dvojice istaknutih hrvatskih filozofa i katoličkih svećenika – isusovca Stjepana Tomislava Poglajena i dominikanca Hijacinta Boškovića. Oni su godinama prije Hannah Arendt, Theodora Adorna i drugih osudili, i to nedvosmisleno, sve totalitarne režime. Kada je nacistička Njemačka 1938. izvela ″Anschluss″, čime je pripojila Austriju, napisao je Poglajen u isusovačkome časopisu ″Život″ ove rečenice: ″I tu se nacijonal-socijalizam pokazao u svom pravom svjetlu: kao sistem cinika, sistem plašljivaca. Cinika, koji daju devedeset izjava da ih sa devedeset i devet drugih izigraju, koji daju potpis znajući, da se tim ni na što ne vežu, koji zadaju riječ, a u duši istodobno odlučuju, da je se neće držati.″ Godinu dana potom, također u časopisu ″Život″, isusovac je Poglajen posegnuo za komparacijskim niveliranjem te skinuo maske i komunizmu, izjednačujući ga s nacionalsocijalizmom. Poglajen je slikovito govorio o ″službi kukastog križa produženog u srp i čekić″. K tome je napisao: ″Funkcioner Gestapoa ni malo se ne razlikuje od uhoda G.P.U.-a. Koncentracijoni logori Dachau i Solovecki otoci pružaju nam istu sliku […]″.
A dominikanac Hijacint Bošković u svojoj je studiji ″Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma″ godine 1939. sljedećim rečenicama izrekao ubojitu filozofsku kritiku Hitlerova nacionalsocijalizma: ″Ne radi se više samo o nijekanju religije, o zabacivanju Boga; nije govor niti o racionalizmu, jer je po ovoj nauci čovjek sada lišen svega onoga što ga čini čovjekom: on više nema duše, nema uma, nema slobode, a sveden je na neku maglovitu i tajanstvenu primitivnu snagu, što izvire iz krvi i tla čistog nordijskog tipa.″
Važno je pripomenuti da je Hitler 23. ožujka 1933., četiri mjeseca prije nego će zaključiti konkordat s Katoličkom Crkvom, rekao u krugu najužih suradnika: ″To me neće zadržati da kršćanstvo kasnije iskorijenim iz Njemačke, da mu ne ostane ni traga ni glasa. Čovjek može biti ili kršćanin ili Nijemac. Jedno i drugo ne može biti.″ (Citirano prema: August Franzen, ″Pregled povijesti Crkve″, Zagreb, 2004., str. 321.) Jasnu netrpeljivost spram Crkve pokazivali su i Mussolini i Staljin.
Ne bi smio ostati prešućen podatak da je Titov totalitaristički režim poslao u smrt oko 670 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca – što je brojčano veće stradanje crkvenih službenika nego u svim europskim komunističkim režimima zajedno, uključujući i Sovjetski Savez.
Odlučna osuda svih totalitarnih i autoritarnih režima – bez dvostrukih mjerila, ideološki motiviranih sklonosti i predrasuda – jest neotklonjiv civilizacijski zahtjev i pitanje kulture sjećanja koje ima biti sjećanje u službi bolje budućnosti.
