Franjevačke obljetnice. Događaj na La Verni

U 2023. godini svi oni koji se nadahnjuju likom sv. Franje i franjevačkom karizmom počeli su obilježavati velike obljetnice vezane uz kraj života ovoga sveca. Prošle godine to je bila osamstota obljetnica Pravila što ga je Franjo ostavio za sve franjevce, te osamstota obljetnica Božića što ga je Franjo proslavio u Grecciu, postavivšli i prve jaslice.

Ove godine obilježavamo osamsto godina od onoga dana kad je sv. Franjo na svome tijelu, na rukama, nogama i na boku, primio čudesan znak rana. To se dogodilo upravo na današnji dan, 17. rujna 1224. godine, na gori koja se naziva La Verna, a smještena je u Toskani, nedaleko od grada Arezza.

Danas je na tom mjestu franjevačko svetište. Smješteno je među šumama Nacionalnog parka, te nudi prekrasan pogled i duboku povezanost s prirodom. Okolne planine, među kojima Monte Penna, nude slikovite staze i nezaboravne mogućnosti izleta. Šume bogate faunom i florom predstavljaju prirodni rezervat rijetke ljepote. Okolne šume nude veliku raznolikost vrsta drveća, uključujući stabla bukve, kestena, hrasta i jele koja čine prekrasan mozaik boja i mirisa. Ova stoljetna stabla stvaraju jedinstveno okruženje, karakterizirano mirnom i sasvim posebnom atmosferom. Ljubitelji prirode i planinari danas ondje uživaju u brojnim dobro označenim stazama koje vijugaju kroz šume, nudeći priliku za istraživanje krajolika. Iz svetišta je lako doći do Monte Penne ili se posvetiti dužim izletima, poput onih šumskim stazama, a osobito hodočasničkom stazom svetoga Franje prema Rimu ili Asizu. To je mjesto na kojem je više puta boravio sveti Franjo.

Upravo je on 1213. godine susreo grofa Orlanda od Chiusija, u San Leu, u Montefeltru, koji mu je, impresioniran Franjinim propovijedanjem, želio darovati područje na brdu La Verna koje je kasnije postalo mjesto kamo će se Franjo povlačiti u osamu. Sljedećih godina Franjo sa svojom braćom ondje podiže male redovničke ćelije i kapelicu koja je voljom svetog Franje posvećena Svetoj Mariji Anđeoskoj, koja mu se ukazala u snu naznačujući mjesto i dimenzije ove prve crkve, koja je sagrađena između 1216. i 1218. godine. Valja reći da su počeci Franjina poziva vezani uz crkvicu Svete Marije Anđeoske u Asizu, takozvanu Porcijunkulu, pa ne treba čuditi da je i na ovom mjestu, koje je osobito volio, htio da prva kapela bude posvećena upravo njoj. Odlučujući poticaj izgradnji većeg samostana i nastanku svetišta dao je događaj u kojem je Franjo ondje primio na svome tijelu svete rane, što se dogodilo na ovoj planini, koju je svetac već nekoliko godina pohađao kao idealno mjesto gdje se može posvetiti molitvi i kontemplaciji. Franjin posljednji posjet planini dogodio se u kolovozu 1224. godine, jer se htio onamo povući na četrdeset dana posta i molitve u pripremi za blagdan svetog Mihaela. Boravio je na osamljenoj litici nešto dalje od kapele Svete Marije Anđeoske. Ondje je 1224., dok je bio zadubljen u molitvu, primio svete rane.

Kako bismo bolje razumjeli što se ondje dogodilo, osobito nam je dragocjen tekst koji se nalazi u Prvom životopisu sv. Franje što ga je napisao Toma Čelanski, Franjin suvremenik. Riječ je o najstarijem Franjinom životopisu koji je nastao već 1228. ili 1229. godine, a ne može mu se odreći ni povijesna i historiografska vrijednost. Ovo djelo prikazuje Franju kao čovjeka zauzeta u propovijedanju, ali donosi i njegove »tjeskobe i aspiracije«, te opisuje Franju »'napastovanog' samoćom i osamom, naročito u posebnim i teškim momentima (1Čel 71, 91, 103)«, kako to ondje čitamo.

Tako već prilikom opisa bistrine i postojanosti Franjina duha, Toma Čelanski ovako o njemu govori: »Hoteći biti neosjetljiv za izvanjsku buku, bavio se samo Bogom... Zato je često odabirao osamljena mjesta da bi posvema mogao svoju dušu usmjeriti prema Bogu« (1Čel 71). Kad, pak, opisuje Franjinu bolest, pa govori i o tome kako je htio i u bolesti ponovno početi služiti gubavcima, Čelanski ne zaboravlja naglasiti ni to kako je ovaj svetac odlučio »izbjegavati susrete s ljudima i povući se u najzabitnija mjesta da tako, lišen svake brige i skrbi za druge, od Boga bude odijeljen samo zidom tijela« (1Čel 103).

U nizu takvih tekstova, najzanimljiviji je onaj koji započinje ovim riječima: »Jednom je blaženi i časni otac Franjo napustio mnoštvo koje se danomice oko njega pobožno skupljalo da ga čuje i vidi te potražio mjesto mira i tišinu samoće. Želio se ondje baviti Bogom i otresti prašinu, ukoliko ga se zbog općenja sa svijetom uhvatila« (1Čel 91). Ovdje nije rečeno koje je to osamljeno mjesto, no postat će jasno u nastavku – bilo je to samotište La Verna (usp. 1Čel 94).

Premda se želio ondje osamiti, Franjo se nije lišio braće. Uz njega su bili, kaže Toma Čelanski, oni »kojima je već bio poznat njegov sveti dodir s Bogom« (1Čel 91). Bila su to ona braća koja su Franju dobro poznavala i s kojima je on imao izuzetno povjerljiv odnos te im je dopuštao ući i u intimu njegova odnosa s Bogom.

Toma Čelanski objašnjava ovdje i što znači ona Franjina želja da se bavi Bogom, pa kaže da se on »neprestanom molitvom i čestom kontemplacijom na neizreciv način domogao božanske bliskosti« kako bi spoznao »što jest i što bi vječnom Kralju s obzirom na njega i na ono što je u njemu moglo biti milije« (1Čel 91). Drugim riječima, Franjo se povlačio u osamu i prepuštao molitvi i kontemplaciji, kako bi ostvario bliskost s Bogom, ne bi li dokučio što je Božja volja za njega. Ovo je osobito zanimljivo jer je cijeli događaj smješten dvije godine prije Franjine smrti (usp. 1Čel 94). Do tada je već bio osnovan Red Manje braće, papa je potvrdio Pravilo, braća su se proširila po cijelome svijetu. Moglo bi se činiti kao da je Franjo ispunio sve što je Bog od njega tražio. Pa ipak, on želi opet spoznati Božju volju za sebe.

Životopisac ne zaboravlja naglasiti niti Franjinu poniznost u traženju Božje volje jer dodaje: »Iako među savršenima bijaše najsavršeniji, od sebe je odbijao misao da je savršen. Smatrao se posve nesavršenim« (1Čel 92). Osim toga, naglašava i čistu jednostavnost i istinitu čistoću koje su potrebne da bi se iskusila Božja dobrota (usp. 1Čel 92). No, ono što se čini u cijelom opisu najvažnijim s obzirom na Franjin stav sadržano je u ovoj rečenici: »Čovjek koji je u sebi imao Duha Božjega bijaše spreman podnositi sve tjeskobe duha, pretrpjeti sve boli tijela, kako bi mu konačno bilo dano da se volja nebeskoga Oca na njemu milosrdno ispuni« (1Čel 92). Vršenje volje Božje bilo mu je važnije od svega drugoga.

Toma Čelanski dalje opisuje kako Franjo s poštovanjem tri puta otvara evanđelistar te u njemu svaki put nailazi na riječi koje govore o Isusovoj muci i smrti, te shvaća da je Božja volja za njega da mora trpjeti. Ukazuje mu se potom raspeti seraf, a Franjo osjeća bol na svome tijelu, dok mu se na rukama i nogama događa nesvakidašnja preobrazba. Na mjestima gdje su Isusovi udovi bili probodeni, pojavljuju mu se ne samo znakovi rana, nego se i njegovo meso tako formira da dobiva oblik čavala. Na boku mu se otvara rana koja je do kraja njegova života pomalo krvarila.

Sljedećih nekoliko utoraka razmišljat ćemo o ovom izvanrednom događaju na La Verni.