Franjevačke obljetnice. Franjo traga za Božjom voljom

Fra Darko Tepert

Dok obilježavamo osamstotu obljetnicu otkako je sv. Franjo Asiški primio svete rane na svome tijelu, popnimo se zajedno s njime na goru La Vernu, gdje se to i dogodilo. Franjin životopisac, Toma Čelanski, ovako opisuje kako je taj događaj počeo:

„Jednom je blaženi i časni otac Franjo napustio mnoštvo koje se danomice oko njega pobožno skupljalo da ga čuje i vidi te potražio mjesto mira i tišinu samoće. Želio se ondje baviti Bogom i otresti prašinu, ukoliko ga se zbog općenja sa svijetom uhvatila. Običavao je razdijeliti vrijeme koje mu je dano da stekne milost; jedno je vrijeme upotrijebio za osvajanje bližnjih, a drugo je trošio za povlačenje u kontemplaciju. Zato je sa sobom poveo vrlo malen broj drugova. Uzeo je samo one kojima je već bio poznat njegov sveti dodir s Bogom. Ovi su ga branili od navale i smetanja ljudi, u svemu su ga štitili i čuvali njegov mir. Kad bi ondje proveo neko vrijeme, te se neprestanom molitvom i čestom kontemplacijom na neizreciv način domogao božanske bliskosti, želio je spoznati što jest i što bi vječnom Kralju s obzirom na njega i na ono što je u njemu moglo biti milije“ (1Čel 91).

Lijepa je ova želja da se bavi Bogom. Često nalazimo svetoga Franju u samotištima, u samoći, zadubljena u molitvu. I u tome on slijedi stope Isusa Krista, osobito onako kako je opisan u Lukinu evanđelju, gdje se Isus prije svakog važnijeg trenutka u svome životu povlači u samoću i u molitvu. Toma Čelanski u svome Drugom životopisu sv. Franje govori o ovoj Franjinoj ljubavi prema molitvi.

Na samom početku odjeljka u kojem se bavi Franjinom molitvenom revnošću, Toma kaže: „Čovjek Božji Franjo, tijelom daleko od Gospodina, borio se za to da bi mu duh bio u nebu. Njega, koji je već postao sugrađanin anđela, od neba je dijelilo samo tijelo“ (2Čel 94). Ne treba ovdje previše naglašavati ovo odjeljivanje duha i tijela. Franjo samo slijedi credo Četvrtog lateranskog koncila koji je zasjedao 1215. godine i na kojem je i sâm Franjo možda sudjelovao. Prema koncilskom nauku, Bog je od početka stvorio ni iz čega duhovno i materijalno stvorenje, anđele i zemaljski svijet, te čovjeka koji se sastoji od duha i tijela. Osim toga, Franjo je svojim životom jasno pokazao da je izuzetno dobro razumio otajstvo Utjelovljenja i potrebu integralnoga življenja. Tijelo za njega nije bilo nesretna prepreka, nego sredstvo po kojem je mogao dostići svetost. Franjo je znao da ga od svetosti ne odvaja samo ono materijalno, nego i ograničenost misli i volje, sve do grešnosti. Kad Toma Čelanski kaže da je Franjo bio sugrađanin anđela, on misli na njegovu bliskost s Bogom. To je duh, odnosno ljudska duša koja je milosno uzdignuta u zajedništvo s Bogom, kako to uči i Katekizam Katoličke Crkve (KKC, 367).

Toma Čelanski kaže da je Franjo, potaknut željom da se sjedini s Bogom, „uvijek tragao za skrovitim mjestima“ (2Čel 94). Takvo je skrovito mjesto bila i La Verna. Ondje je provodio vrijeme u molitvi i gledao, kako to kaže Čelanski, da se s Bogom sjedini „ne samo duhom, nego i pojedinim udovima“ (2Čel 94). Riječ je o dubokom jedinstvu s Bogom, koje obuhvaća cijelo čovjekovo biće.

Franjina potraga za skrivenim mjestima podsjeća na Isusovu zapovijed: „Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“ (Mt 6,6). U ovom odlomku iz Matejeva evanđelja riječ „soba“ prevodi grčku riječ koja ne označava tek običnu sobu, nego je riječ o nutarnjoj sobi kuće u koju ne ulazi svaki gost. Katkad se ta riječ koristi i za spavaču sobu. Isus dakle govori o intimnom odnosu Boga i čovjeka, o čovjekovoj nutrini, o onom tajnom mjestu koje čovjek ne može podijeliti sa svima. U toj tajnoj sobi čovjek se može iskreno obratiti Bogu i može mu reći sve, bez straha da će to netko drugi saznati. No, u toj tajnoj sobi i Bog govori čovjeku na uho. Sve je to tajna koja ostaje između Boga i molitelja. U Knjizi o Jobu čitamo ove riječi koje Elihu izgovara o Bogu: „U snovima, u viđenjima noćnim, kada san dubok ovlada ljudima i na ležaju dok tvrdo snivaju, tad on govori na uho čovjeku“ (Job 33,15-16).

Malo je Franjine prve braće znalo za ova njegova molitvena iskustva i iskustva blizine s Bogom. Bio je to tek uži krug onih kojima se mogao povjeriti. Za ostale je to ostalo tajnom.

U Prvom životopisu sv. Franje, Toma Čelanski na početku govora o La Verni spominje Franjinu želju da se bavi samo Bogom. Kasnije se opet vraća na temu ove njegove želje, te ovako govori o Franji: „Cijelom svojom dušom žeđao je za Kristom. Njemu je poklonio ne samo cijelo srce nego i tijelo“ (2Čel 94). Stalno se vraća ova tema Franjine želje da vrši Božju volju ili da bude s Bogom, a ta je želja duboko povezana s ljubavlju, s intimnom povezanošću s Bogom. Franjo je mogao izgarati tom željom samo zato što je bio upoznao Boga, već je bio upoznao njegovu ljubav i njegovo milosrđe.

U nastavku svoga opisa događaja na La Verni, Toma Čelanski nastavlja pripovijedanje: „Zato je sa sobom poveo vrlo malen broj drugova. Uzeo je samo one kojima je već bio poznat njegov sveti dodir s Bogom. Ovi su ga branili od navale i smetanja ljudi, u svemu su ga štitili i čuvali njegov mir. Kad bi ondje proveo neko vrijeme, te se neprestanom molitvom i čestom kontemplacijom na neizreciv način domogao božanske bliskosti, želio je spoznati što jest i što bi vječnom Kralju s obzirom na njega i na ono što je u njemu moglo biti milije. Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije povezan s Gospodinom Bogom. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja dok god je bio živ. Uvijek je ispitivao i one priproste, i mudrace, i savršene, i nesavršene kako bi mogao doseći put istine i ostvariti savršeniji način života“ (1Čel 91).

Čak i kad se želi povući u samoću, Franjo ne može bez svoje braće, no ipak su to uvijek oni za koje je znao da će znati čuvati tajnu njegova odnosa s Bogom. Njihov je zadatak bio da ga brane „od navale i smetanja ljudi“ i da čuvaju njegov mir. Valja razumjeti da se to odnosilo samo na one trenutke u kojima je Franjo osjetio da je od Boga pozvan na samoću. Znamo da je većinu svoga vremena provodio među ljudima kao najmanji među malenima. Njegov život nipošto nije bio bijeg od ljudi i od svijeta. Poučen Isusovim utjelovljenjem i on je gledao da bude uronjen u sve radosti i žalosti ovoga svijeta.

Ipak, važna je ova uloga Franjine braće. Čak je i u Pravilu Franjevačkog reda ovako napisao: „I gdje god braća boravila ili se susrela, neka se jedni prema drugima pokazuju domaćima. I neka s povjerenjem jedan drugome očituje svoju potrebu; jer ako majka hrani i ljubi sina svoga (usp. 1 Sol 2,7) tjelesnoga, koliko više mora netko ljubiti i hraniti brata svoga duhovnoga?“ (Pr 6,7-8).

Potreba za braćom ne odnosi se kod Franje samo na vrijeme molitve i povučenosti, nego se, prema ovom tekstu Pravila, odnosi na cjelokupan život braće. Dobro je ovdje uočiti riječi „gdje god“ – „gdje god braća boravila ili se susrela“. Nema toga mjesta, te nacije, toga kontinenta, te kulture, gdje se brat franjevac ne bi mogao osjećati kao brat među braćom, kao u vlastitoj obitelji.

Braća su mu pomagala i savjetom a Franjo je „ispitivao i one priproste, i mudrace, i savršene, i nesavršene kako bi mogao doseći put istine i ostvariti savršeniji način života“. Imao je povjerenja u osobe, a to povjerenje nije bilo uvjetovano njihovim društvenim statusom ili njihovim sposobnostima ili uspjesima. Dapače, tražio je savjet i od nesavršenih. Čak mu ni nečija svetost i savršenost nije bio kriterij. Svatko može pomoći na putu svetosti.

Važno je tražiti susret s Bogom u samoći, no jednako je važno susresti Boga i u ljudima oko nas.