Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak
vlč. Silvio Košćak
Nedjelja za nas kršćane predstavlja poseban trenutak jednog radnog tjedna. To je onaj dan koji na svaki mogući način želimo rezervirati za poseban odnos s Bogom, ali i s bližnjima. Nedjelja je dan rezerviran za bogoslužje, odlazimo u naše crkve i u zajednici vjernika, toj živoj Crkvi, slavimo Boga koji nas je vodio kroz tjedan.
U današnjem evanđelju susrećemo Isusa koji se s učenicima povlači od mnoštva, ne želi da mnogi znaju gdje se kreće jer želi imati poseban odnos s najbližima, onima koje je izabrao i posvetio u svojem imenu. Poučava ih na poseban način i iako ga ne razumiju, on ne odustaje od toga da bude s njima, da im pokaže koliko su mu važni pa da im u srce usadi i koju riječ posebno za njih izabranu.
Kao svećenik posljednjih pet godina provodim svoje godišnje duhovne vježbe u benediktinskom samostanu. Iako se u samostanu moglo boraviti i nedjeljom, braća su odlučila kraj tjedna, posebno nedjelju, rezervirati za dan zajedništva. Iako su duhovnošću kroz tjedan okrenuti i susretu s braćom i sestrama izvan monaškog stana, jer u njima prepoznaju samoga Krista koji dolazi u njihovu sredinu, nedjelja je postala prebučna, preobična. I braća su odlučila biti samo s Bogom taj dan, susretati se s onim kojeg će, potaknuti benediktinskom duhovnošću, donositi bližnjima s kojima se susreću kroz tjedan. Ovo i nama može biti poticaj. Ovaj dan iskoristimo za sudjelovanje u bogoslužju. Neka ono bude lijepo! Pomognimo našim svećenicima da bogoslužje oblikuju tako da nam omogući susret s Gospodinom. Svojim talentima uključimo se bilo kao lektori, bilo kao psalmisti, kao pjevači, pomognimo oko uređenja bogoslužnog prostora, ministrirajmo ili pomažimo svećeniku u vršenju njegove liturgijske službe i tome slično. Oslobodimo ovaj dan za susret s Bogom.
Na ovome mjestu dolazi nam drugi dio poruke današnjeg evanđelja. Isus govori učenicima kako će patiti, kako će biti ubijen, ali da će treći dan ustati. Priprema Isus svoje najbliže učenike za ono što slijedi u njegovu putovanju zemljom u navještaju Kraljevstva Božjega. No, učenici ne razumiju. Tada ih upućuje na važnost poniznosti. Patnja je u našim životima nezaobilazna. Ne poznajem čovjeka koji barem na neki način ne pati. Svatko od tih ljudi s patnjom se nosi na sebi svojstven način. Jedni krive Boga, drugi krive ljude oko sebe, treći krive same sebe. Neki pak krive sve ove nabrojene odjednom. Nismo svi isti, iskustvo patnje svima je različito, ali prisutno je u našim životima od malih nogu pa do smrti.
Isus nas danas poučava da u svemu, i u dobru i u zlu kontekstu, budemo ponizni Božji sluge, da u zajednici svatko od nas bude kao najmanji, kao najslabiji. Poziva nas da svima budemo poslužitelji. Ima jedna zgoda iz života pokojne britanske kraljice Elizabete II. Naime, svi su se čudili zašto od prvog dana, još kad je kao mlada djevojka preuzela vladavinu u svojoj domovini, hoda toliko usporenim hodom. Jednom prilikom objasnila je da želi hodati hodom najsporije ili najstarije osobe u svojem kraljevstvu, kako bi na taj način uhvatila korak sa svakim svojim podanikom. Ovo je slikovit primjer onoga što nam i Gospodin govori. Budimo pozorni na potrebe ljudi oko sebe, posebno onih najmanjih, najslabijih, najranjivijih, najpotrebitijih naše pažnje i brige.