Franjevačke obljetnice. Najveće divljenje

Fra Darko Tepert

Nakon što je sveti Franjo na gori La Verni triput otvorio evanđelje i triput naišao na mjesta koja navješćuju Isusovu muku i smrt, započinje njegovo naročito viđenje o kojem Toma Čelanski u Prvom životopisu svetoga Franje ovako piše: „“Dok se zadržavao u samotištu, koje se po mjestu gdje se nalazi zove Alverna, dvije godine prije nego što mu se duša preselila u nebo, u zanosu je vidio na križ propeta čovjeka koji je poput serafa imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene, a noge skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila raširena za let, a ostala su mu dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na razapetoga i gorčina njegove muke. Izgledao je, da tako reknem, i žalostan i veseo; radost i tuga u njemu su se izmjenjivale. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku“ (1Čel 94).

Sveti Franjo nalazio se u osami na gori La Verni, koja se još naziva i Alverna. Pred njim se odvijao naročiti prizor, a on je bio „ispunjen najvećim divljenjem“. On je bio čovjek koji se i inače znao diviti. Najprije se divio jednostavnim stvarima. Dovoljno se sjetiti njegove Pjesme brata Sunca odnosno Pjesme stvorova u kojoj on hvali Boga zbog svih stvorenja, od Sunca i Zemlje do onih koji opraštaju poradi ljubavi Božje i onih koji podnose bol i nevolju, koji promiču mir, a divi se čak i sestrici smrti. Često se u stvorenjima divi onomu što je moglo poslužiti kao primjer i poticaj njemu i njegovoj braći. Na osobiti se način divio onome što ga je podsjećalo na Boga ili što je na neki način bilo povezano s Bogom. Stoga se na najveći mogući način divio euharistiji. U svome Pismu cijelome Redu Franjo kaže: „Sve čovječanstvo neka se boji, sav svijet neka strepi, a nebo neka kliče, kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin Boga živoga! O divne li uzvišenosti i čudesna dostojanstva! O uzvišene poniznosti! O ponizna veličanstva, da se Gospodin svemira, Bog i Sin Božji, tako ponizuje te se radi našega spasenja skriva pod prilikom malo kruha. Gledajte, braćo, poniznost Božju i pred njim srca svoja izlijevajte; i vi se ponizite da vas on uzvisi. Ništa dakle svoga ne zadržite za se, da vas cijele primi onaj tko se vama sav predaje“ (Pre 26-29).

Zanimljivo je kako se Franjo prije svega divi poniznosti i jednostavnosti, a ne veličini i svemoći. S njegovih usana teče rijeka pohvala Božjem naumu da se ponizi kako bi u jednostavnosti bio blizu čovječanstvu. I ponovno ovo divljenje pretvara se u poticaj braći. Božja poniznost i jednostavnost, toliko vrijedne divljenja, moraju potaknuti redovnike na jednostavnost i poniznost. Jasno je da se to ne odnosi samo na redovnike, nego na svakog vjernika koji uživa Božju prisutnost u euharistiji.

Na La Verni Franjo se divi viđenju „na križ propeta čovjeka koji je poput serafa imao šest krila“ (1Čel 94). U prvi mah moglo bi se činiti da se divi nečemu velikom, uzvišenom, izvanrednom. I doista, početak viđenja podsjeća na ono viđenje proroka Izaije u kojem je istaknuta veličina Boga kojega prate serafi s po tri para krila (Iz 6), a sve je opisano kao jedna svečana nebeska liturgija u kojoj nebeska bića kliču: „Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama!“ (Iz 6,3). Osim toga, kod Izaije je viđenje praćeno trešnjom i dimom (Iz 6,3).

Kod Franje toga nema. On se ne divi veličini, ni trešnji, ni dimu. Njegovo divljenje potaknuto je nečim drugim: „Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na razapetoga i gorčina njegove muke“ (1Čel 94). On se divi dobrostivu i milu pogledu. Divi se ljepoti, ali i muci i trpljenju. Ljepota i dobrota pojavljuju se i u drugom dijelu Franjinih Hvala Bogu višnjemu, gdje se on obraća Bogu riječima: „Ti si ljubav, milosrđe, Ti si mudrost, Ti si poniznost, Ti si strpljenje, Ti si ljepota, Ti si sigurnost, Ti si spokoj. Ti si radost i veselje, Ti si nada naša, Ti si pravda i umjerenost, Ti si sve, bogatstvo naše dovoljno. Ti si lijepost, Ti si blagost, Ti si zaštitnik, Ti si čuvar i branitelj, Ti si snaga, Ti si utočište. Ti si naša nada, Ti si naša vjera, Ti si naša dobrota.“ To je onaj dio ove Franjine molitve koji govori o Božjoj blizini. Ljepota i dobrota spojene su s poniženjem i mukom. Franjo se divi poniznosti i jednostavnosti koje ga potiču na radost i hvalu, premda je sve pomiješano s tugom i gorčinom.

Toma Čelanski u nastavku izvješćuje kako je tom prilikom sveti Franjo primio na svome tijelu svete rane: „Činilo mu se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj duguljasti, neka mesna izbočina pokazivala se kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bili mnogo puta zakrvavljeni. O, kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima dok je živio propeti sluga propetoga Gospodina!“ (1Čel 95).

Sveti Franjo na svome tijelu prima svete rane koje podsjećaju na Kristove rane. Na taj način, kao da se ostvaruje njegov naum da se odazove pozivu iz Prve Petrove poslanice: „Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim“ (1Pt 2,21). To su riječi koje Franjo više puta navodi u svojim spisima. Treba međutim naglasiti da u izvještaju Tome Čelanskoga rane nisu svrha sebi samima, nego moraju biti shvaćene u cjelini iskustva La Verne. Kao što smo već vidjeli, Franjo, prije nego što je ugledao serafa, otvara evanđelje i triput nailazi na riječi koje navješćuju Kristovu muku i smrt, te shvaća da i sâm mora trpjeti kako bi ušao u kraljevstvo nebesko. Rane su, dakle, potvrda da je Franjo dobro razumio Gospodinovu poruku.

Franjine rane nisu bile dar za jedan trenutak, nego govore o njegovoj budućnosti, sve do smrti. Franjo će morati trpjeti. Sada je primio rane, imao je naročito viđenje na gori, ali će morati nastaviti svoj svakodnevni život.

To podsjeća na evanđeoski izvještaj o Isusovu preobraženju. Franjo se uspeo na goru, kao što je to učinio i Isus. Franjo je uza se imao malobrojnu braću, kao što je to imao i Isus na gori Preobraženja. Isus je na gori, usred nebeskih znakova i viđenja, bio preobražen. Slično je i Franjo doživio promjenu svoga tijela dok se odvijalo nebesko viđenje. Na Gori preobraženja čuje se Božji glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17,5). Franjo prepoznaje glas Božji u otvaranju evanđelja. Po završetku viđenja na Gori preobraženja, evanđelist kaže da Isusovi učenici „podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama“ (Mt 17,8). Gotovo kao da su se razočarali kad su nakon veličanstvenoga nebeskog prizora uza se našli onoga običnoga, svakodnevnoga Isusa koji je uvijek bio uz njih. Na kraju događaja ranâ na La Verni, Toma Čelanski ovako piše o Franji: „Iako je sluga i prijatelj Svevišnjega gledao sebe ukrašena tolikim i takvim biserjem, koje se blistalo poput najskupocjenijih dragulja, i premda je to bio više nego ijedan čovjek čudesno urešen slavom i čašću, ipak mu se srce nije gubilo niti je išao za tim da bi se nekom poradi isprazne slave svidio“ (1Čel 95). Iako je na svome tijelu nosio znakove primljene na La Verni, Franjo nije dopustio da se zadovolji primljenom milošću, nego je nastavio svoj život s braćom i sa svim ljudima, život koji mu je donosio i trpljenje i radost.