Franjevačke obljetnice. Ponizno prihvaćanje

Fra Darko Tepert

Kad se sveti Franjo našao u osami na brdu La Verni, bio je svjestan da je onamo došao kako bi bio pred Bogom. Ta je svijest u njemu proizvela osjećaj duboke poniznosti. Njegov životopisac, Toma Čelanski, u svome Prvom životopisu svetoga Franje ovako to opisuje:

„Iako među savršenima bijaše najsavršeniji, od sebe je odbijao misao da je savršen. Smatrao se posve nesavršenim. Kušao je i osjetio kako je ugodan, sladak i dobar Bog Izraelov onima koji su pravedna srca i koji ga traže u čistoj jednostavnosti i istinitoj čistoći. Ulivena ugodnost i naslada koju Bog vrlo rijetkima rijetko daje, a on je znao da mu se šalje odozgor, silila ga je da sam u sebi bude posve nemoćan. Ispunjen tolikom ugodnošću na svaki je način želio posvema prijeći onamo gdje je već, uznesen izvan sebe, jednim dijelom boravio. Čovjek koji je u sebi imao Duha Božjega bijaše spreman podnositi sve tjeskobe duha, pretrpjeti sve boli tijela, kad bi mu konačno bilo dano da se volja nebeskoga Oca na njemu milosrdno ispuni“ (1Čel 92).

Franjo je ponovno prikazan kao istinski učenik Kristov. Njegova bliskost s Bogom, u kojoj je iskusio ugodnost i dobrotu, dovela ga je do toga da je htio sasvim zaboraviti sebe samoga, da želi izići iz sebe. Tako Franjo nasljeduje Isusa Krista koji, premda „trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,6-8). Franjo je spreman doista podnijeti „sve tjeskobe duha“ i „pretrpjeti sve boli tijela“. Spreman je slijediti Kristove stope, kako se to kaže u odlomku Prve Petrove poslanice što ga Franjo često navodi u svojim spisima: „Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim“ (1Pt 2,20-21).

Odricanje od sebe samoga, odricanje od bilo kakvih povlastica, odluka da se suobliči onima posljednjima i najmanjima, pa i po cijenu patnje i trpljenja, postala je konstanta Franjina života, njegove karizme i franjevačkog pogleda na svijet.

To je Franjo htio poučiti svoju braću i zato je i htio da se zovu Manja braća. To od samih početaka nije bio samo naziv, nego je bio način života. Tko se nadahnjuje na primjeru svetoga Franje mora se doživljavati manjim od svih drugih, manje važnim od svih drugih, poslužiteljem svih drugih. Opet je riječ o nasljedovanju Krista koji nije došao da mu služe, nego da on služi svima i život svoj dade za braću. Zato je Franjo odlučio, poput Krista, postati sasvim ranjiv. Takvim stilom života počeo je mijenjati svijet. Osim toga, malenost i poniznost pred Bogom omogućuje čovjeku da doista prihvati Božju riječ i Božju volju.

Toma Čelanski u nastavku svoga Prvog životopisa ovako dalje opisuje kako je Franjo postupao na La Verni: „Zato je jednoga dana pristupio svetom oltaru, koji je bio podignut u samotištu gdje je boravio, uzeo je evanđelistar i s poštovanjem ga stavio na oltar. Tako je u molitvi, ne manje prostrt srcem nego tijelom, ponizno molio da mu dobrostivi Bog, »Otac milosrđa i Bog svake utjehe« (2 Kor 1,3), udostoji očitovati svoju volju: da bi mogao savršeno dovršiti ono što je nekoć jednostavno i pobožno započeo. Kad je prvi put otvorio knjigu, ponizno je molio da mu se tako saopći što je za nj najprikladnije da čini. Pri tom ga je naime vodio duh svetih i najsavršenijih ljudi za koje čitamo kako su u želji za svetošću činili nešto slično. Ustao je od molitve pa je, načinivši znak križa, u duhu poniznosti i skrušena srca uzeo s oltara knjigu te ju je s poštovanjem i strahom otvorio. Kad je knjigu otvorio, dogodilo se da se najprije zaustavio na Muci Gospodina našega Isusa Krista, i to ondje gdje je objavljeno da će trpjeti nevolje.[50] No da ne bi posumnjao da se ovo na neki način dogodilo slučajno, otvorio je knjigu ponovno, drugi i treći put i svaki put je našao isti ili sličan sadržaj. Tada je čovjek pun Duha Svetoga shvatio da mora kroz mnoge patnje, kroz mnoge tjeskobe i kroz mnoge borbe ući u kraljevstvo nebesko“ (1Čel 92-93).

Kao što to vidimo u različitim životopisima svetoga Franje, on je Božju volju često tražio u Svetom pismu. Svakako je to učinio sa svojim prvim sljedbenicima na početku svojega poziva, kad je otvorio one dijelove evanđelja koji govore o uvjetima nasljedovanja Isusa Krista. Franjo je u Svetom pismu prepoznavao putokaz za svoj život. Sveti Bonaventura, koji nam je također ostavio životopise svetoga Franje, u jednome od njih koji se obično naziva Veći životopis, a nastao je između 1260. i 1263. godine, ovako opisuje Franjin odnos prema Svetom pismu: „Neumorno bavljenje molitvom i neprestano vježbanje u krepostima čovjeka je Božjega dovelo do tolike bistrine duha da je, obasjan sjajem vječnoga svjetla, čudesnom oštrinom uma ponirao u dubine Svetoga pisma, premda studijem nije stekao njegovo poznavanje. Od svake ljage čisto oštroumlje ulazilo je u tajne misterija, i gdje učiteljsko znanje stoji vani, ulazio je osjećaj ljubiteljev. Gdjekada je čitao svete knjige i što je jednom u dušu upio, duboko je utisnuo u pamćenje“ (Bon2 11,1). Premda mu je manjkalo prave pouke za proučavanje Svetoga pisma, on je ipak „ponirao u dubine Svetoga pisma“. Svatko je pozvan pristupiti Božjoj riječi i ona nikome nije predaleko ili nedostižna. Bog svojom riječju može dotaknuti svakoga i svakome otvoriti vrata kroz koja će ponirati u njezine dubine.

Toma Čelanski u svome Drugom životopisu svetoga Franje još detaljnije opisuje Franjin odnos sa Svetim pismom, te ondje kaže: „Premda ovaj blaženi čovjek nije studirao nikakve znanosti, ipak je naučio onu mudrost koja dolazi odozgor, od Boga, i bio je obasjan sjajem vječnoga svjetla te nije bio neupućen u Sv. pismo. Od svake ljage čist um ulazio je u sakrivenost otajstva i gdje je učiteljska znanost ostajala vani, ulazila je žarka ljubav onoga koji ljubi“ (2Čel 102). Životopiscu je stalo da naglasi kako se Franjo spominjao biblijskih riječi koje su se neizbrisivo upisale u njegovo srce jer je „ljubav onoga koji ljubi“ razmatrala Božju riječ u stavu duboke pobožnosti i kako je sâm Franjo govorio da će „onaj koji ponizno, a ne preuzetno nastoji istraživati Pismo, od poznavanja samoga sebe lako doći do znanja o Bogu“ (2Čel 102).

Franjo triput otvara evanđelje i triput nailazi na riječi koje se odnose na Isusovu muku i trpljenje, pa Toma Čelanski zaključuje: „Tada je čovjek pun Duha Svetoga shvatio da mora kroz mnoge patnje, kroz mnoge tjeskobe i kroz mnoge borbe ući u kraljevstvo nebesko“ (1Čel 93). Naravno, nikome nije lako prihvatiti trpljenje, tjeskobe i borbe. Franjo to ipak prihvaća. Znamo da su ga pred kraj života mučile bolesti i da je trpio i bolne liječničke zahvate. No, ono što je vjerojatno bilo još veće trpljenje, bila je za njega svijest da njegova braća, prvi franjevci, ne shvaćaju na isti način poziv za kojim je on sâm krenuo. Bilo mu je teško i bolno prihvatiti da nisu svi spremni na onakvu radikalnost kakvu je on tražio. Prihvatiti drugoga sa svim njegovim ograničenjima i manama može biti itekako bolno i prava nutarnja borba.

Toma Čelanski u Prvom životopisu zaključuje: „No hrabri se vojnik nije dao smesti zbog borbi koje su ga čekale, niti je zato postao malodušan što mora voditi bojeve Gospodnje u taboru ovoga svijeta. On koji nije popuštao ni samome sebi, kad se dugo preko svojih sila predavao naporima, nije strahovao da će podleći neprijatelju. Doista je bio neobično gorljiv“ (1Čel 93).

Sâm sveti Franjo bio je svjestan da se nalazi usred boja pa je zato i svoj Poticaj na hvaljenje Boga zaključio riječima: „Sveti Mihaele arkanđele, brani nas u boju“, obraćajući se tako arkanđelu Mihaelu kao predvodniku Božjih četa, kao onome koji je predvodnik u boju protiv zla. Franjo je svoje bitke bio molitvom, postom i bdijenjima.