Don Anton Šuljić: “Kroz odškrinuta vrata postmoderne”. Prikaz Marita Mihovila Letice
Marito Mihovil Letica
Je li postmoderna nova moderna ili “druga moderna” (kako je neki nazivaju), ili je pak riječ o svojevrsnoj negaciji i dokinuću moderne. Na ta pitanja nema jedinstvenog i jednoznačnog odgovora, a nema ga ni na pitanje tko je i kada prvi put spomenuo pojam “postmoderna”. Nalazimo ga 1947. u teoretičara i filozofa kulture Arnolda Josepha Toynbeeja, koji je dotičnim pojmom smjerao označiti novo razdoblje u zapadnoj civilizaciji, započeto 1875., kada očitim postaje prijelaz od nacionalnih državnih politika prema globalnim povezivanjima i međudjelovanjima. Pojam je nakon toga ušao u književnost, arhitekturu i druge likovne umjetnosti, filozofiju, teologiju i sociologiju. No Wolfgang Welsch, filozof koji odlično poznaje fenomen postmoderne, prvi pojavak toga pojma zamjećuje u pisca i filozofa Rudolfa Pannwitza – naime, Pannwitz 1917. rabi pojam “postmoderna” pišući o “postmodernom čovjeku” od kojega se očekuje da u Nietzscheovu smislu nadiđe “dekadentnu i nihilističku modernu”. Treba međutim reći da izričito filozofsko tematiziranje postmoderne započinje Jean-François Lyotard koncem 70-ih godina 20. stoljeća.
Godine 2024. objavila je Kršćanska sadašnjost knjigu intrigantna naslova “Kroz odškrinuta vrata postmoderne”, a podnaslov je “Trak metafizičkih krijesnica u umjetnosti”. Autor je don Anton Šuljić, svećenik Krčke biskupije, pjesnik, publicist i šansonijer. Posrijedi je druga knjiga don Antonovih izabranih recenzija, kritika i ogleda. U predgovoru je autor napisao:
“Temeljno polazište svih, ili barem većine ovih tekstova jest upućenost vjere na kulturu i obratno, odnosno neko propitivanje, odmjeravanje pa i propinjanje spram odnosa za koji znam i slutim da može uvijek biti bolji i obogaćujući za jednu i drugu danost. Vjera je puno dala i puno može dati kulturi i kultura vjeri. Njihovo dodirivanje u nekim jezgrama kao i u sasvim konkretnim ostvarenjima toliko znade biti uzbudljivo da se duša katkad zatekne u vrtlozima smislova do kojih ju nikad ne bi bili doveli egzaktnost, učinkovitost i tehnika.”
Knjiga obaseže oko 560 stranica i sastoji se od pet tematskih cjelina, kojih su naslovi: “Ars et sacrum”, “Književni imaginarij”, “Duhovnost slike”, “Prostori oduhovljenog” i “Milost riječi”.
U ogledu “Duhovnost u pjesništvu” autor objašnjava da je u današnjemu svijetu Bog antropomorfiziran, više je “ljudski” nego “božanski”, čime je otvoren prostor za podlijeganje staroj i najstarijoj kušnji, onoj biblijskoj s početka “Knjige Postanka”: “Bit ćete kao bogovi” (Post 3,5). Anton Šuljić primjećuje da je postmoderna, kako se čini, na mjesto tradicionalne metafizike postavila vlastitu religiju i antropomorfizaciju Boga. Ipak slabljenje vjere i stvarni ili hinjeni zaborav Boga ne može zanijekati najdublju čežnju za njim, objašnjava don Anton utječući se kršćanskoj nadi. Citiramo njegove riječi:
“... premda je degradirao sve vrijednosti i gotovo sve simbole, nije isključeno da postmoderni subjekt Boga može gledati ili tražiti i u povijesti i u stvarnome životu. Ipak, ni postmoderni čovjek nije posve zalupio vrata Bogu. Makar i nevoljko ili ljutito, on ih drži odškrinutima. Hoće li kroz njih, kao što je pjevao Tin Ujević, ‘šiknuti iz tmine’ kao nov, osvježavajući svjetlosni trak – pokazat će vrijeme.”
Knjiga “Kroz odškrinuta vrata postmoderne” svojom teološkom i estetičkom kakvoćom, ljepotom stila te raznolikim mnoštvom važnih, životonosnih i kršćanskim duhom prodahnutih tema nesumnjivo zavrjeđuje čitateljevo vrijeme i pozornost.
