Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači vlč. Mijo Posavec

vlč. Mijo Posavec

U svakome od nas postoji želja, čežnja, nada, pa i nagon za postići nešto bolje i više od onoga što smo trenutačno ostvarili. Je li riječ o materijalnoj ili duhovnoj sferi našeg života – nevažno je. Je li riječ o sebičnoj ili altruističkoj ambiciji – nevažno je. Važno je da ambicija kod svakog postoji i svatko se sa svojim ambicijama nosi na svoj način, od rođenja do smrti.

Ljudske ambicije potrošna su roba, mogu se smanjivati, odgađati, ali one su neprestano tu. Ono što ambicije dijeli na dobre i loše, zdrave i bolesne, altruističke i sebične, na poželjne i opasne, jest naše srce. Postoji jednostavan test nečijeg karaktera. Treba postaviti pitanje: „Zašto?“ Zašto se netko želi baviti politikom i zašto je kod nekih ljudi tako izražena jedna, slobodno je nazovimo, opsesivna želja dočepati se visoke političke pozicije? Zašto netko proda sve i krene ostvariti filmsku karijeru u Hollywoodu? Zašto poslovni čovjek, koji je stekao veliki kapital, čezne za novim poslovnim avanturama? Zašto?

Ne postoji ništa loše u ambiciji kada ljudi koriste svoju ambicioznost kako bi im bilo bolje, kako njima tako i sredini u kojoj žive. Ali potrebno je zapitati se iz kojih motiva ljudi to čine?

Što hrani njihovu ambicioznost? Koja je cijena koju trebaju platiti za ostvarenje svojih ambicija? Žele li oni bogatstvo, moć i slavu samo za sebe? Ili žele iskoristiti svoje ambicije za opće dobro? To su bila pitanja koja je Isus postavio svojim učenicima kada je na svjetlo dana izbila njihova ambicioznost prema visokim društvenim položajima.

Kako Isus odgovara dvojici učenika? Isus im govori da je njihov zahtjev za pozicijama, za moći, za slavom nalik onom rimskih vlastodržaca koji tlače Židove, koji ih izrabljuju ogromnim porezima. „Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću.“ Rimski moćnici, koje su učenici svojim zahtjevima oponašali, bili su isti oni ljudi koje su učenici prezirali.

Prava ljudska veličina nije obilježena dominacijom, političkom moći, različitim načinima kojima se kontrolira i podčinjava narod za svoju osobnu korist, niti je to sebična pohlepa za novcem i slavom, nego je nesebično žrtvovanje sebe za drugog.

U teoriji svi mi u to vjerujemo i to podržavamo, ali nažalost naša praksa tome proturječi.

Zašto nam se sve to događa? Odgovor je jednostavan – jer smo zaboravili tko smo i čiji smo. Bog ima svoju strategiju ambicioznosti, ali nama njegova strategija nije zanimljiva.

Mi se koristimo strategijom ovog svijeta koja glasi – puno radi, naporno radi, gazi po ljudima oko sebe kako bi ostvario uspjeh u društvu, budi čvrst, budi nemilosrdan i neka ti ništa nije toliko sveto a da to ne bi žrtvovao na oltar svjetovnih ambicija.

Naš najvažniji poziv, životni poziv, jest raditi u službi Boga i bližnjih te svjedočiti evanđelje.

Tek tada, tako živeći, ostvarujemo svoju najvažniju ambiciju, ali ne onu koju nam je skrojio i propisao ovaj svijet, nego onu koja nas vodi pravim Putem, do Istine i do Života u vječnosti. U vječnosti gdje ćemo biti uz Isusa Krista. I kada će biti nebitno jesmo li mu sjeli s desna ili s lijeva. Amen