Trideseta nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači vlč. Željko Lovrić
vlč. Željko Lovrić
ISUSE MOJ, DAJ DA PROGLEDAM
Mojim pokojnim prijateljima Jurici, Bojanu i Tomi - in memoriam
Teško je uopće zamisliti ovakav vapaj, krik, glas gotovo očajnika kojem sigurno nema pomoći niti lijeka, osobito u Isusovo vrijeme. Ali meni osobno nije bio: taj vapaj sam čuo nekoliko puta u svojem životu već nekoliko puta i nisam baš tada, u tom trenu znao prispodobiti ih tom slijepcu koji viče: Sine Davidov, smiluj mi se. A vapaj je taj neki pušten samo različitog oblika: kod jednog na način da je progovarao tišinom, nepodnošljivom tišinom koja je parala uši, drugi je bio izrečen u konstantnom smijehu a treći u pravom – pravom kriku, koji je nekoliko puta ispušten pokraj mene i nisam znao da je taj slijepi pored mene ne samo Jurica, Bojan i Tomo, nego i ja. Ne do kraja izrečen, već je taj krik trebao biti u meni dorečen, trebao sam znati da sam ja, i ja slijep – zato što nisam vidio da je taj vapaj: da progledam, glas upućen i meni. Prije nego što je pozvan svaki od njih trojice od Gospodina, taj glas sam trebao prepoznati, čuti i pomoći pa sam slijepcem sada postao i ja!
Vapaja danas ima svuda oko nas, kao i onda, u Isusovo vrijeme. Vapaji se često skrivaju i našim dušama. Prolazimo našim mjestom, susrećemo i gledamo ljude, ali ne vidimo u kakvom su stanju njihovi životi, njihova srca, koja je njihova sljepoća i da je svaka ispružena ruka prema nama zapravo ruka slijepca koji traži da ga vodimo, da ga podignemo, da mu pomognemo i ako treba da se dogodi i čudo pa da progleda.
Ne može nitko od nas koji sebe smatramo zdravim, tobože puni vjere i pouzdanja u Boga, odvratiti pogled i ne čuti vapaj nemoćnika. Najmanje sada smjeram na sirota siromaha, pogled mi sada smjera na opterećene obiteljskim problemima, raspadnutim brakovima, razrušenim prijateljskim odnosima, izdajstvima, progonjenima, neshvaćenima, pogaženima, preneraženima i nesigurnima, naizgled situiranima a nesretnima… onima koji su izgubili Boga ili Ga još nema u njihovim životima, mlakima, zaplakanima, klaunovima i jokerima – moja misao me odvela u promišljanju nad svim takvim sudbinama poput života JURICE, BOJANA I TOME – do mene samoga. Slijepa i uboga starca Bartimeja, koji prvi mora zavapiti: Isuse moj, daj da progledam!
Rezultat moje sljepoće je njihova životna nevolja, razočarani čovjek i u konačnici da nam stvari bude malo bolje jasne: I TI – I JA.
Sva trojica mojih prijatelja kojih više nema znali su da postoji tamo neka crkva kao građevina gdje su se mogli pomoliti, gdje su mogli slaviti sv. Misu, i na koncu ispustiti krik i vapaj duše u molitvi: Smiluj mi se! Ali prije nego što su to mogli učiniti, a nisu: taj krik, taj vapaj za pomoć – čuo sam vrlo jasno, i još mi odzvanja, na vratima, na ulazu, ne Božjega hrama nego hrama moje vlastite duše, pa sve više shvaćam da jedini Sudac, liječnik i tješitelj jest Gospodin, a slijepac, da – pravi slijepac – to sam ja…
