Svetkovina Svih svetih i Dušni dan. Osvrt Marita Mihovila Letice
Marito Mihovil Letica
Proteklih dana obilježili smo svetkovinu Svih svetih i Dušni dan. Svetkovinom Svih svetih slave se u Katoličkoj Crkvi svi svetci: i ònī kanonizirani i ònī koji to još nisu, ali su svojim životom zavrijedili svetost. Posrijedi je blagdan zajedništva nebeske i zemaljske Crkve.
Svetaca je doista mnogo, kako to svjedoči sveti Ivan, u čijemu “Otkrivenju” čitamo: “Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: / ‘Spasenje Bogu našemu / koji sjedi na prijestolju / i Jaganjcu!’” (Otk 7,9-10).
Čovjek – koji je povlašteno stvorenje jer ga je Bog stvorio na svoju sliku i priliku – u isti je mah jedino smrtno biće svjesno svoje vremenitosti i prolaznosti, nenužnosti i smrtnosti. Pred čovjeka izranjaju i nadilaze ga misterij, strah i nada. Pri tome je najvažnija nada, kršćanska nada, koja je znatno više od optimizma. Jer optimizam seže do ovozemaljskih horizonata, a nada se proteže onkraj nebeskih perspektiva. U tome pogledu smrt i rastanak ne trebaju biti obilježeni očajem, nego nošeni – u toplini Bogu predanoga ljudskog srca – tugom ponad koje stoji nada i natkriljuje ju vjerom kao svojom sestrom. Nada je u vlastitoj bîti metafizička kategorija koja čovjeka pokreće ne samo transcendencijom “prema naprijed” nego i transcendencijom “prema gore”. Gabriel Marcel, francuski egzistencijalistički filozof kršćanskoga nadahnuća, odredio je nadu kao “akt duhovnoga doživljavanja kojim otkrivamo dubine duše”.
U svojemu poimanju i doživljavanju smrti, čovjek osjeća zebnju i strah ne samo zbog svijesti o nužnosti vlastite smrti nego i smrti drugih, svojih bližnjih, onih koje ljubi, te u njihovoj smrti i sâm na posve određeni način umire. Susret sa smrću drage osobe toliko je potresno iskustvo da može kao zatorni vihor opustošiti čovjekovu dušu. Time prouzročenu malodušju i očaju nisu se uspijevali othrvati ni svetci. Tako je sveti Aurelije Augustin, znameniti filozof, teolog i crkveni otac, kada se nakon prijateljeve smrti našao suočenim s nepovratnim i konačnim rastankom i onim bolnim “nikad više”, oćutio prezir prema životu. “Odasvud su ga očekivale moje oči, ali njega ne bijaše. Sve sam mrzio jer je sve bilo bez njega…”, napisao je Augustin u “Ispovijestima”. Zahvaćen iskustvom prijateljeve smrti, Augustin je doskora spoznao kako ga u bijedu nije sunovratila dotična smrt, nego da je i prije, bivajući toga nesvjestan, živio u toj bijedi, tapkao u njezinoj tami, u slijepoj i posvemašnjoj navezanosti na ovozemaljsko, krhko i prolazno.
I naposljetku valja reći kako kršćanski vjernik treba postići mir u duši te se nadati pobjedi nad smrću i ulasku u vječni, Božjom milošću darovani život – a razloge i motive za rečenu nadu daju mu mnogobrojni biblijski citati, među kojima i ovaj iz Psalma 62: “Samo je u Bogu mir, dušo moja, / samo je u njemu spasenje. / Samo on je moja hrid i spasenje, / utvrda moja: neću se pokolebati” (Ps 62,1-3).
