Trideset i druga nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači s. Gita Klobučar

s. Gita Klobučar

Jasnim je riječima Isus upozorio svoje učenike da se čuvaju učitelja zakona zbog njihove oholosti, prijetvornosti, laži i licemjerja u ophođenju s Božjim stvarima. Rekavši: Čuvajte se. “Stići će ih to oštrija osuda!” Preporučio im je, dakle, da Isusovi sljedbenici nisu pozvani oponašati ih, nego biti oprezni. I mi danas trebamo biti oprezni, jer bi ova rečenica mogla poslužiti kao pouka mnogima od nas, “vjerskim znalcima” koji možda svojim postupcima skrećemo pozornost na svoju fasadnu “duhovnost” i “pobožnost”.

Evanđelje nam dalje predstavlja Isusa kako sjedi ispred hramske riznice i gleda u mnoštvo koje ubacuje novčiće u riznicu. Tekst se nastavlja komentarom o različitim vrstama milodara. Mnogo je bogatih ljudi koji daju mnogo novca, a u jednom trenutku dolazi siromašna udovica i polaže samo dva sitna novčića. Ovaj čin impresionira Isusa toliko da poziva svoje učenike kako bi im ukazao na "vrijednost" udovičina pologa. Dala je sve što je imala.

Moguće je da je Isus, gledajući lica onih koji su dali, uočio ponos jer su mislili da su važni dajući veliki dar. Lako je upasti u zamku vjerujući da dajući veliki doprinos ispunjavamo Božji zakon više nego drugi, kao da smo velikodušniji prema Bogu od drugih.

Međutim, Isusa pogađa nešto drugo. Među ljudima prilazi žena i stavlja dva novčića. Sama je, i prema njenom izgledu zaključuje se da je siromašna. Dvostruko je marginalizirana od tadašnjeg društva jer je udovica i siromašna.

Možda u tom trenutku u Isusu odjekuje tekst starozavjetnog proroka Hošee: Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice. (Hoš 6,6)

Kako se zove žena, ne znamo. To nikoga oko nje niti ne zanima. Ali zato kod Isusa ne prolazi nezapaženo. Čak štoviše on od nje čini primjer svojim učenicima. Isus ima drugu logiku gledanja na događaje. On vidi dalje od izgleda i vanjštine i otkriva velikodušnost i bogatstvo duha ove žene koja daje sve što je imala. Njezino bogatstvo leži u dubokom pouzdanju u Boga. Iako ni sama nema, daje da bi se pomoglo onima kojima je potrebnije.

Različite su motivacije zašto dajemo i pomažemo: ima ljudi koji daju ono što im ostane, drugi daju da bi olakšali savjest, treći zato što su tako prepoznati u društvu, a neki pak daju jer žive od iskustva Božje providnosti, Božje ljubavi, bogatstva i sigurnosti u Bogu. Oni dopuštaju da ih vodi ljubav, povjerenje i osjetljivost onih koji oko njih pate.

"Ljubav, da bi bila istinita, mora boljeti. Nije dovoljno dati od svoga suviška onima kojima je potrebno, moramo je davati dok nas ne zaboli" riječi su majke Terezije iz Kalkute.

Jesmo li spremni staviti sve svoje što jesmo i imamo pred Božji oltar? Jesmo li spremni prepustiti Gospodinu sve nad čime mislimo da imamo i trebamo imati kontrolu u svome životu? Jesmo li spremni, unatoč svojim ograničenjima ponuditi svoje srce i svoje sposobnosti da bi i drugi do mene mogli živjeti?