Riječi “advent” i “došašće”, sve manje bivaju istoznačnice

Marito Mihovil Letica

Počinjemo napomenom o sinonimima ili istoznačnicama. Grčka riječ “sinónimos” znači ‘koji je istoga imena’. Možemo najkraće reći da sinonim jest riječ koja se razlikuje oblikom od druge riječi, a istoga je značenja; primjerice, slavenska riječ “tisuća” i grecizam “hiljada”, narodni naziv “prosinac” i latinizam “decembar”, za koji se često kaže “dvanaesti mjesec”.

Premda su jezikoslovci na podlozi strogih teorijskih pristupa skloni napominjati da potpuni ili apsolutni sinonimi zapravo ne postoje – ipak možemo i trebamo razmatrati sinonimije među riječima. Pri tome je zanimljiva i ilustrativna riječ “decembar”: dolazi od latinskoga “decem”, što znači ‘deset’; naime, “december” je starim Rimljanima bio deseti mjesec, jer je godina počinjala u ožujku, latinski “Martius”. No nama se danas riječ “decembar” odnosi na dvanaesti mjesec i tu su nam mjerodavni semantika i jezična pragmatika, a ne etimologija.

Dospijevamo do važnoga pitanja: Jesu li riječi “advent” i “došašće” sinonimi? Oni su to zasigurno isprva bili, a neki smatraju da su i danas. Ali nažalost svjedočimo da im se značenja sve više razdvajaju i da se sadržaji koje danas uobičajeno razumijevamo pod pojmom “advent” sve više otklanjaju od liturgijskoga vremena došašća. “Advent” je riječ koja dolazi iz latinskoga jezika i odnosi se na dolazak i time na čekanje onoga što ima doći ili Onoga koji ima doći. Latinski “adventus” doslovno znači ‘dolazak’. Prisjetimo se izvornoga teksta molitve “Oče naš” ili “Pater Noster”, gdje uz ostalo zazivamo “Adveniat regnum tuum”: “Dođi kraljevstvo tvoje”.

U došašću čekamo Isusa, koji je Krist ili Mesija ili Pomazanik. O Kristu je starozavjetni prorok Izaija u 9. poglavlju svoje proročke knjige navijestio: “Narod koji je u tmini hodio / svjetlost vidje veliku; / one što mrklu zemlju obitavahu / svjetlost žarka obasja” (Iz 9,1). Prisjetimo se i stihova iz Proslova “Evanđelja po Ivanu” gdje čitamo: “Svjetlo istinsko, / koje prosvjetljuje svakog čovjeka, / dođe na svijet” (Iv 1,9).

Ivanovski spisi poučavaju nas da kršćanin ima biti “u svijetu”, ali ne “od svijeta”. Kršćanska vjera od čovjeka vjernika ne zahtijeva da se posve otkloni od igre, zabave i razonode, jer sve je to posve ljudsko. Ali fizička svjetla svijeta vidljiva na užurbanim adventskim sajmovima i drugim događajima ne smiju u našim unutarnjim očima, očima duha, zabljesnuti duhovno i istinsko svjetlo Božića. Došašće znači čekanje Onoga koji dolazi, a čekanje podrazumijeva pripravu, sabranost i mir. Tomu se protivi užurbanost i vreva događaja što ih sa sobom donosi vrijeme koje u posvemašnjoj značenjskoj svjetovnosti danas nazivaju adventom.

Ali riječ “advent” ne smijemo izbaciti iz uporabe, i to iz više razloga. Uz ostalo i zato što od riječi “došašće” ne možemo tvoriti pridjev pa se govor o primjerice “adventskom vremenu” i “adventskoj svijeći” iskazuje jedinim prikladnim. Drugi i znatno važniji razlog jest da riječi “advent” trebamo nastojati vratiti izvorno i pravo značenje.

Svjetlo koje dolazi i koje izlazi s Isusovim rođenjem jest istinsko adventsko svjetlo. Jače je od svjetala i blještavila posvjetovnjenih adventskih događaja. Štoviše, jače je i od sunčeva svjetla koje se rađa u zimskom solsticiju. Nije meteorološko i astronomsko – nego kozmičko, duhovno i soteriološko ili spasenjsko svjetlo. Vrijedi ponoviti riječi evanđelista Ivana: “Svjetlo istinsko, / koje prosvjetljuje svakog čovjeka, / dođe na svijet.”