Don Anđelko Zdeslav Kaćunko: “Otmica nevjeste”
Marito Mihovil Letica
Počinjemo rečenicama kojima završava stanovita pripovijetka:
“Već sutradan ujutro, prije prve nedjeljne mise, fra Antu je iznenadio poziv mladih supružnika Jakova i Ane, a ono što je dalje čuo gotovo ga je onesvijestilo: zamolili su ‘životnu ispovijed’, jer su čvrsto odlučili prihvatiti sve različitosti i ostati zajedno ter učiniti zavjet Sv. Ani za blagoslovljeno potomstvo… / – Hvala ti, draga moja i Isusova bako! – sklopivši oči tiho reče kapelan ter, zaboravivši pozdraviti, nehotice spusti slušalicu.”
U tim su rečenicama neizričito, ali snažno prisutne neke od glavnih misli sadržanih u novozavjetnim ivanovskim spisima. Prva, koja nas poučava da kršćanin ima biti “u svijetu”, ali ne “od svijeta”. I druga misao, koja nam ukazuje da već u Proslovu “Evanđelja po Ivanu” možemo razabrati dvije grčke riječi za našu “život”: “bíos”, vremeniti život u kojemu ćemo kao biološka, zemna i prolazna bića prije ili kasnije umrijeti, i “zoē”, duhovni i onostrani, Božjom milošću darovani život koji je od vječnosti i za vječnost.
Citiranim rečenicama o fratru i mladim supružnicima završava pripovijetka “Otmica nevjeste”, po kojoj je naslovljena i zbirka novoobjavljenih proznih uradaka. Autor je don Anđelko Zdeslav Kaćunko, a izdavač je Kulturna udruga za baštinu i stvaralaštvo “Baštinica”, Otočac 2024.
Bez oklijevanja iznosim primjedbu na riječ “Priče”, istaknutu već na naslovnici. Razlog nalazim u okolnosti da su dotični prozni tekstovi i po kompoziciji i po opsegu pripovijetke, ili pripovijesti, što valja razlikovati od kratkih priča, koje su posebna forma, nastala prema engleskomu izrazu “short story”. Donedavno se riječ “priča” među Hrvatima najčešće rabila u surječju pričâ za djecu, rjeđe u inim kontekstima.
Drugi razlog nalazim u tome što je glagol “pričati” u posljednja dva desetljeća gotovo posve potisnuo cijeli bogati spektar sličnoznačnih glagola govorenja: “govoriti”, “razgovarati”, “pripovijedati”, “kazivati”, “besjediti”... Glagol “pričati” i imenica “priča” imaju zajamčeno mjesto u hrvatskome jeziku, ali pravilo da svaka inflacija dovodi do devalvacije vrijedi ne samo u ekonomiji nego univerzalno: glagol “pričati” sâm je sebe obezvrijedio nekritičkom i odveć širokom uporabom. Jer ako je sve postalo priča – onda više ništa nije priča.
Ali ova terminološka napomena i primjedba – u čemu ima i kritičarskoga zanovijetanja – ne može umanjiti vrijednost Kaćunkovih proznih tekstova, koji su prožeti i prodahnuti životom u svim njegovim manifestacijama i izražajnim registrima. Životne kobi i radosti Kaćunkovih likova – neovisno o tome jesu li fakcija ili fikcija, stvarni ili ih je autor pozvao u postojanje i život – iskazuju se kao svojevrsne sinegdohe, gdje dio stoji za cjelinu, jednina za množinu, odnosno čovjek pojedinac za hrvatski narod i ovdašnju Katoličku Crkvu.
Knjiga obaseže gotovo dvjesto stranica i sadržava dvadeset proznih tekstova razvrstanih u dva dijela: “(Post)koronameron”, gdje se tekstovi više ili manje odnose na pandemiju koronavirusa, i “Cro Nikine priče-kolumne”, tekstovi objavljivani u mjesečniku “Solinska kronika”.
Don Anđelko Zdeslav Kaćunko iskazao se i ovdje majstorom naracije, literarnim slikarom i kroničarom života, piscem koji duhovnost i duhovitost dovodi u skladnu međuigru, pri čemu poseban začin daju metafore i metonimije, jezične igre, kalamburi, persiflaže i druge stilske figure. Knjiga pripovijedaka “Otmica nevjeste” po svemu zavrjeđuje zdušnu pohvalu i preporuku za čitanje.
