Otac Rupert Rozmarić, veliki apostol bolesnika
Marito Mihovil Letica
Prije tri dana bila je godišnjica smrti patra Ruperta Rozmarića, koji je bio i ostao poznat kao “apostol bolesnika”. Umro je 5. prosinca 1991., dakle od njegove je smrti prošlo 33 godine. Nije okrugla godišnjica, ali je više od toga jer u broju 33 kršćani vide osobitu simboliku: posrijedi je broj koji povezujemo s Bogočovjekom Isusom Kristom, pravim Bogom i pravim čovjekom, koji je s ljudima živio te s njima i za njih patio. To nas navodi na “Poslanicu Hebrejima”, 2. poglavlje, gdje čitamo: “Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći” (Heb 2,18). Po svojoj je utjelovljenosti Isus Krist htio braći ljudima biti jednak u svemu osim u grijehu, pri čemu se nužnost Kristove patnje iskazuje važnom sastavnicom njegova mesijanskog i soteriološkog poslanja. “Oboljeh i pohodiste me”, čitamo u 25. poglavlju “Evanđelja po Mateju” (Mt 25,36).
U tim i sličnim mjestima iz novozavjetnih spisa najbolje možemo prepoznati patra Ruperta Rozmarića i njegovo djelovanje. Najviše se iskazao svojim dušobrižništvom bolesnikâ, kojima je donosio Krista, Njegovu utjehu i okrepu kršćanske vjere u trenutcima čovjekove bolesti i patnje. Zabilježeni su zadivljujući brojevi da je pater Rupert godišnje običavao učiniti i do 13 000 posjeta bolesnicima, što je u prosjeku gotovo nevjerojatnih 35 posjeta dnevno.
Vrijedne su citiranja riječi isusovca patra Božidara Nagyja o svojemu negdanjem vjeroučitelju patru Rupertu Rozmariću: “Što je to bilo u njegovu životu da je privlačilo pozornost pa i onih koji su bili daleko od Crkve, i da ga se s ljubavlju, divljenjem i poštovanjem svi sjećaju? Bila je to u prvom redu njegova duboka vjera u realnost nadnaravnog svijeta. Iz te čvrste i duboke vjere proizlazilo je sve ostalo što je govorio, činio i svjedočio.”
Rupert Rozmarić rođen je u Štrigovi u Međimurju 1921. godine. U franjevački red ušao je 1939., a za svećenika je zaređen 1947. godine. Na službi je bio po raznim mjestima u sjeverozapadnoj i istočnoj Hrvatskoj: u Čakovcu, Klanjcu, Krapini, Cerniku, Vukovaru, Kloštar Ivaniću, no najduže je službovao u Slavonskome Brodu.
Bio je član franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda. Umro je na glasu svetosti u franjevačkome samostanu na Kaptolu u Zagrebu 5. prosinca 1991. u 71. godini života. Pripadao je onoj skupini revnih i uzornih svećenika redovnika koji su živjeli samo za Boga i duše i zato je zavrijedio da ga se prisjetimo o 33. godišnjici njegova odlaska u vječnost.
