Hodočasnikova ispovijest o životu i značenju svetoga Ignacija Lojolskoga

p. Luka Ilić SJ

Sveti Ignacije Lojolski, kršten kao Íñigo, rođen je 1491. godine kao posljednje, trinaesto dijete baskijske plemićke obitelji Loyola u njihovu dvorcu kraj Azpetije u Baskiji, Španjolska. Još kao dijete ostao je bez majke, a otac je preminuo kada je Íñigo imao šesnaest godina. Sa svojih šesnaest godina postao je paž na dvoru Juana Velazqueza, glavnoga blagajnika Kastilje, gdje provodi deset godina.

Tamo stječe dvorsko obrazovanje, uključujući bonton, mačevanje i krasopis, te se formira za buduću karijeru. Iako usvaja plemenite vještine, privlači ga i isprazan dvorski život ispunjen intrigama i spletkarenjima, slavoljubljem i željom za užitkom. Isticao se elegancijom, njegom kose i sudjelovanjem u svečanostima, nerijetko se odajući nečasnim djelima. No iako je više bio privržen svijetu nego duhu Božjemu, u tome se razdoblju susretao ne samo s viteškim romanima nego i s nabožnim knjigama. Posebnu pobožnost pokazivao je prema sv. Petru, kojemu je i posvetio jednu pjesmu.

Propast njegova zaštitnika Velazqueza 1517. godine ostavila ga je bez posla, no ubrzo se zaposlio na dvoru Antonia Manriquea, potkralja Navare. Tamo nastavlja sličan način života, uključujući vojničke ekspedicije i slobodniji odnos prema ljubavi, igri i časti.

Topovsko zrno koje je promijenilo povijest

Ignacije će taj dio svoga života opisati sljedećim riječima: „Do svoje dvadesetšeste godine bio je sav u ispraznostima svijeta. Vježbe s oružjem bile su mu glavna zabava, u velikoj i taštoj želji da stekne slavu“ (Autobiografija 1). Međutim, Providnost je za njega imala drugačije planove. Tako je 1521. godine, braneći sa svojim sudrugovima Pamplonu od Francuza, Íñiga pogodilo topovsko zrno, teško mu ozlijedivši noge, a napose desnu. Prebačen je u rodni dom u Loyoli, gdje je bio dvaput operiran. Iako se na trenutke činilo da će njegove životne snage popustiti, Ignacije se na svetkovinu sv. Petra i Pavla počeo oporavljati. Sâm Ignacije to ovako objašnjava: „Taj je bolesnik prema sv. Petru bio inače posebno pobožan, pa se Našemu Gospodinu svidjelo da se baš tu ponoć počeo bolje osjećati. Poboljšanje je napredovalo tako brzo te su već za nekoliko dana procijenili da je izvan smrtne pogibelji“ (Auto. 3).

Služiti Kristu Kralju

Za vrijeme oporavka u dvorcu Loyola Íñigu je bilo dosadno te je stoga zatražio štivo koje će ispuniti njegovo vrijeme. Ignacije je htio čitati viteške romane, no, na njegovu žalost, u dvorcu ih nije bilo. Radije, jedine knjige na raspolaganju bile su španjolski prijevod Života Isusova Ludolfa Saksonskoga, komentar skupljenih evanđelja; te španjolsko izdanje Života svetaca Jakova Varaginskoga. Vrijeme je provodio čitajući te knjige i u razmišljanju o njima, a isto tako i u razmišljanju o svjetovnim i ispraznim stvarima. Primjerice, Ignacije svjedoči da je

maštao … što bi trebalo da uradi u službi jedne dame, o sredstvima koja bi uzeo da može poći u zemlju gdje se ona nalazi, o oružanim pothvatima koje bi poduzeo u njezinoj službi. Time je bio toliko opojen da nije ni mislio kolika je nemogućnost da bi se to moglo ostvariti. Dama, naime, nije bila iz običnoga plemstva, ni grofica, ni kneginja. Njezin je položaj bio viši nego bilo koji od tih. (Auto. 6)

Čitajući pak o životu Isusa Krista kao i o životima svetaca, Íñigo bi razmišljao i rasuđivao na sljedeći način: „Kako bi bilo da ja uradim ono što je uradio sv. Franjo i ono što je uradio sv. Dominik?“ (Auto. 7). Tako je u svojoj nutrini, uz Gospodinovu pomoć, počeo uočavati razne duhovne pokrete:

Dok je mislio na ono svjetovno, bilo mu je jako zabavno, ali poslije, kada bi od umora to pustio, osjetio bi se prazan i nezadovoljan. A kada je pomišljao da pođe u Jeruzalem bosonog i da ne jede ništa osim zeleni, i da primjenjuje sve ostale strogosti, kako je vidio da su radili sveci, osjećao bi utjehu ne samo dok se nalazio u tim mislima nego bi ostao zadovoljan i radostan i nakon što ih je ostavio. (Auto. 8)

Ipak, trebat će neko vrijeme prije nego što su mu se otvorile oči. Nakon što se to dogodilo, Íñigo je uočio da svjetovne misli uzrokuju žalost, a kada je pomišljao na to da nasljeduje Krista i svece, osjećao bi radost. Drugim riječima, „naučio je malo pomalo prepoznavati različitost duhova koji su se pokrenuli: jedan je sotonin, a drugi Božji“ (Auto. 8). Sve ga je to potaknulo da promijeni svoj život: odlučuje živjeti poput svetaca, posve se staviti u službu Krista Kralja i hodočastiti u Svetu zemlju.

Temeljit početak novoga načina života

Nakon oporavka Ignacije napušta rodni kraj i kreće na svoje hodočašće, želeći prvo pohoditi benediktinski samostan Montserrat. No taj hodočasnik, kako je sebe volio nazivati Ignacije, još uvijek nije dobro poznavao put kreposti. Kako on sâm svjedoči, „odlučivao [se] na velika pokornička djela, još ne gledajući toliko kako da zadovolji za svoje grijehe, koliko da se svidi i omili Bogu“ (Auto. 14). Nastojao je biti bolji u vršenju pokore od svetaca o kojima je čitao, ali pritom nije poznavao što su poniznost, ljubav, strpljivost i razboritost. Ostajao je na izvanjskome, a da još nije toliko mario na nutarnjemu.

To se Ignacijevo slabo poznavanje puta kreposti naročito očitovalo na putu za Montserrat kada je sreo Maura koji mu se pridružio na putu i koji je u raspravi s Íñigom doveo u pitanje djevičanstvo Blažene Djevice Marije nakon poroda. Íñigo ne uspijeva argumentima promijeniti stav svoga suputnika, što u njemu izaziva nezadovoljstvo i ogorčenje. Osjeća da nije dovoljno branio čast Naše Gospe i razmatra ideju da pronađe Maura i usmrti ga. U neodlučnosti prepušta odluku svojoj muli da odabere hoće li putem prema naselju u koje se uputio Maur ili glavnom cestom prema Montserratu. „Našem se Gospodinu“, pripovijeda Ignacije, „svidjelo da mula krene glavnom cestom, a ne onom prema naselju“ (Auto. 16). Íñigo je tako odustao od svoje osvete i nastavio prema Montserratu. Možemo tako s velikom sigurnošću reći da Družba Isusova postoji zahvaljujući muli!

Međutim, prije dolaska u Montserrat, Ignacije pribavlja pokorničku odjeću koju je odlučio nositi, hodočasnički štap i tikvicu za vodu. Stigavši u Montserrat, Íñigo je odlučio ostvariti svoju odluku „da se pred oltarom Naše Gospe od Montserrata odrekne svoje odore i zaodjene Kristovim 'oružjem'“ (Auto. 17). U Montserratu provodi tri dana u ispovijedi i duhovnom razgovoru s ispovjednikom. Na uočnicu pak svetkovine Navještenja 1522. godine Ignacije na oltar Naše Drage Gospe ostavlja svoj mač i bodež kao znak zavjeta, svoju odjeću daje nekomu siromahu i oblači svoje pokorničko odijelo.

Sljedećega se jutra Íñigo uputio prema Manresi, gdje je „nakanio proboraviti nekoliko dana u nekomu prihvatilištu“ (Auto. 18), ali je Gospodin imao druge planove za njega. Naime, Ignacije je na kraju u Manresi ostao skoro godinu dana. Bilo je to razdoblje pokore, ali je Hodočasnik ujedno primio brojne milosti. Štoviše, kroz to je vrijeme osjećao kako ga Bog odgaja „poput učenika“, vodeći ga sve više u dubinu. Ipak, o tome ćemo Ignacijevu iskustvu u Manresi govoriti u sljedećemu nastavku.