Hodočasnikova ispovijest: O životu i značenju sv. Ignacija Lojolskoga (II)

p. Luka Ilić SJ

Prošloga smo puta vidjeli kako je Íñigo od viteza koji se htio proslaviti u službi zemaljskoga kralja nakon dubokoga iskustva obraćenja odlučio staviti se u službu Krista Kralja. Nadahnut životima svetaca počeo je vršiti pokore koje su i oni vršili te se uputio prema Jeruzalemu. Na svome se hodočašću prema Svetome gradu Íñigo zaustavio u Manresi, misleći da će u tome mjestu proboraviti tek nekoliko dana. Međutim, Bog je imao drugačije planove za našega Hodočasnika.

Íñigo stiže u Manresu

Stigavši u Manresu u proljeće 1522. godine, Íñigo je dane provodio u prosjačenju i strogoj pokori. On sâm svjedoči da „nije jeo mesa ni pio vina, iako su mu davali“, ali nedjeljom, kada bi mu ljudi ponudili nešto vina, „pio ga je“ (Autobiografija 19). K tomu, dok je prije „vrlo brižljivo dotjerivao kosu…, sada [je] odlučio pustiti je neka raste prirodno kako hoće“ (Auto. 19), odbijajući je češljati i podrezivati, a pustio je i nokte da mu rastu. To je učinio da bi umanjio vlastitu taštinu. Međutim, uz postove i trapljenja Ignacije je znao vidjeti

usred bijela dana … kraj sebe u zraku neku pojavu koja mu je donosila mnogo zadovoljstva jer je bila uistinu prekrasna. Nije pravo raspoznavao što bi to bilo. No pričinjalo mu se nekako da je u obliku zmije i da na puno mjesta ima nešto blistavo, kao oči, iako to nisu bile. Vrlo mu je bilo drago i utješno vidjeti tu pojavu, i što ju je više viđao, osjećao bi sve veću radost. A kada bi te pojave nestalo, osjećao se nevoljko. (Auto. 19)

U početku je Íñigo bio u postojanome stanju unutarnje radosti, no onda ga je počela napadati misao o nesnosnosti takvoga života. U svojoj duši čuo bi kao da mu govore: „Ma kako ćeš moći podnositi takav život 70 godina, koji ti je živjeti?“, ali bi Ignacije, osjećajući da to dolazi od Neprijatelja ljudske naravi, snažno iznutra odgovorio: „Jadniče! Zar mi ti možeš obećati jedan sat života?“ (Auto. 20). Íñigo je tako pobijedio tu napast.

No nakon te napasti Ignacije je počeo u duši osjećati velike razlike. Znao bi prolaziti kroz razdoblja bljutavosti, suhoće i tuge, a potom iznenadne utjehe i radosti kao da je nevidljivi teret skinut s njega. Ovo novo iskustvo uznemirilo ga je i natjeralo da se pita: „Kakav li je to novi život koji sada započinjemo?“ (Auto. 21). U razgovoru pak s duhovnim osobama pokazivao je mnogo žara i volje za Božju službu, iako još uvijek nije imao mnogo znanja o duhovnim stvarima.

Ignacijeve teške duševne muke

Íñigo je nedugo zatim upao u teške skrupule. Iako se temeljito ispovjedio u Montserratu, sumnjao je da nije priznao sve grijehe. No česte ispovijedi nisu mu pružale olakšanje, a nisu pomagali ni savjeti duhovnih osoba. Shvaćao je da mu skrupuli nanose veliku štetu i da bi bilo dobro osloboditi ih se, ali sâm nije uspijevao u tome. I premda je ustrajao u svojih sedam sati molitve na koljenima i ostalim duhovnim vježbama, nije nalazio lijeka za svoje skrupule koji su ga već mjesecima morili.

U jednoj je molitvi, duboko potišten, Ignacije svim žarom zavapio Bogu da mu pokaže spas – makar taj lijek našao slijedeći psa. Dok je pak bio u takvim mislima, znale su ga mnogo puta mučiti misli o samoubojstvu, sugerirajući mu da se baci u provaliju. No Íñigo je odlučno odbijao tu napast riječima: „Gospodine, ništa neću učiniti što bi tebe vrijeđalo!“ (Auto. 24).

Nova razboritost

Međutim, onda je konačno došlo do preokreta. Nakon jednoga dugog posta koji je bio popraćen strogim pokorama i žarkim molitvama, Íñigo se ispovjedio, ali je koji dan poslije opet počeo nabrajati do u detalje grijehe koje je učinio u prošlosti i osjetio je želju da ih ponovno ispovjedi. No „na kraju tih misli obuze ga neko gađenje nad životom što ga provodi i nekakvi poticaji da ga napusti. I svidje se Gospodinu da ga je to kao probudilo oda sna“ (Auto. 25). Od toga je dana Íñigo po Gospodinovoj milosti bio slobodan od skrupula.

U Božjoj školi

Nadvladavši uz Božju pomoć skrupule, Ignacije je nastavio revno moliti sedam sati dnevno, pomagati dušama u duhovnim pitanjima i razmišljati o Božjim stvarima. Nastupilo je tako vrijeme kada je „Bog postupao s njime upravo onako kao što učitelj u školi postupa s djetetom kada ga poučava“ (Auto. 27). U to je vrijeme Íñigo, obasut brojnim Božjim utjehama i vidjevši plod u dušama s kojima je radio, odbacio krajnosti kojih se prije držao te je, među ostalim, počeo jesti meso, a već je ranije ponovno krenuo podrezivati nokte i kosu.

Ignacije je također imao brojne mistične doživljaje. Posebno iskustvo imao je jednom dok je sjedio na obali rijeke Cardoner. U tome trenutku Bog mu je otvorio oči uma: velika je jasnoća ušla u njegov um, shvatio je mnoge stvari iz vjere, naobrazbe i duhovnoga života, „a sve to u tako veliku svjetlu da su mu sve stvari izgledale kao nove“ (Auto. 30). Ovo iskustvo Íñigo je pred kraj svoga životnoga vijeka nazvao najvažnijim u svome životu i ni u jednoj kasnijoj spoznaji nije shvatio koliko tom prilikom. To je iskustvo potrajalo dugo, a po završetku se Íñigo „baci … na koljena pred raspelom što je stajalo tamo blizu“ (Auto. 31) i ukazala mu se u tome trenutku

ona pojava koja mu se često ukazivala, a nikada je nije prepoznao, to jest ono nešto o čemu se prije govorilo da mu je izgledalo vrlo lijepo, s mnogo očiju. No stojeći pred raspelom odmah primijeti da to nešto nema tako lijepu boju kao obično, i spozna vrlo jasno, s velikim pristankom volje, da je to zloduh. I eto, poslije mu se dugo vremena običavao često pojavljivati, a on bi ga prezrivo odgonio štapom koji je obično imao u ruci. (Auto. 31)

Mnogo je toga Íñigo doživio u Božjoj školi u Manresi. No nakon gotovo godinu dana provedenih u tome mjestu naš Hodočasnik osjetio je da je došlo vrijeme za nastaviti put prema Jeruzalemu o čemu ćemo govoriti u sljedećoj emisiji.