Blaženi kardinal Stepinac i njegove propovijedi usmjerene protiv rasnih zakona
Marito Mihovil Letica
Na svetkovinu Krista Kralja 25. listopada 1942. (koja svetkovina se do Drugoga vatikanskoga koncila slavila posljednje nedjelje u listopadu) nadbiskup je Stepinac održao na Kaptolu u Zagrebu glasovitu propovijed pred mnoštvom vjernika. Bilo je to ratno doba u Europi diljem koje su uvedeni rasni zakoni, čiju su provedbu poticali i nadzirali Hitlerovi nacionalsocijalisti. Tomu se, kako su ga zlokobno nazvali, “novomu svjetskom poretku” hrabro suprotstavio nadbiskup Stepinac osuđujući rasizam te svako porobljavanje i uklanjanje drugih i drukčijih, pripadnika tobože manje vrijednih naroda i rasa. Nadbiskup Stepinac uz ostalo je rekao da
“... svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš koji jesi na nebesima!’ (Mt 6, 9).”
Čuvši te Stepinčeve riječi, njemački se izaslanik Edmund Glaise von Horstenau razbjesnio i rekao: “Da je ovo izgovorio u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice!”
Na jednak je način nadbiskup Stepinac očitovao osobitu snagu pravdoljubive i čovjekoljubive hrabrosti i godinu nakon toga, također na svetkovinu Krista Kralja, kada je prosvjedujući protiv protučovječnih a time i protukršćanskih rasnih zakona grmio poput proroka s propovjedaonice ispred zagrebačke katedrale:
“Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome.” Nadbiskup Stepinac zatim je istaknuo: “Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje; a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Evropejac.”
Tako je, nošen hrabrošću i pravdoljubivošću, zborio blaženi Alojzije Stepinac. Nakon tih zadivljujućih njegovih riječi potrebna je terminološka napomena. Naime, moglo se više puta čuti i pročitati da je Stepinac u tim propovijedima omalovažio i uvrijedio Rome nazivajući ih “Ciganima”. Takvi su prigovori zorni primjeri pretenciozne političke korektnosti združene s neupućenošću i neznanjem. Blaženi Stepinac nije ni mogao uporabiti izraz “Rom” jer u njegovo doba nije bio poznat – tek je 70-ih godina 20. stoljeća, odlukom svjetskih romskih institucija, naziv „Rom“ prihvaćen kao službeni etnonim, a „Ciganin“ napušten kao diskriminatoran.
Naposljetku treba reći da blaženi Alojzije Stepinac bijaše samosvjesni hrvatski domoljub i uvjereni sveopći čovjekoljub, pobornik univerzalnoga kršćanskog humanizma, koji je usmjeren prema Bogu i čovjeku, neovisno o čovjekovoj naciji i rasi, socijalnoj i vjerskoj pripadnosti. Iskazao se Stepinac junakom postojane hrabrosti i uzorne pravednosti, evanđeoske ljubavi u akciji te svijetlim primjerom svjedočkoga trpljenja za čovjeka i Crkvu.
