O zakonitostima duhovnog rasta sv. Petra – Isusova pedagogija ljubavi i istine

fra Tomislav Šanko, OFM

Čitanje svetog Evanđelja po Marku (8, 27-35)

U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: „Što govore ljudi, tko sam ja?“ Oni mu rekoše: "Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.“ On njih upita: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Petar prihvati i reče: „Ti si Pomazanik – Krist!“

I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu. I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“

Tada dozva narod i učenike pa im reče: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga“.

Evanđeoski odlomak o Petrovoj ispovijesti vjere u Cezareji Filipovoj otkriva nam posebnost Isusove pedagogije kojom posebno utječe na Petrov duhovni rast. U tom najudaljenijem poganskom kraju, koji je Isus dosegnuo u svojim putovanjima, odvija se ključan dijalog koji predstavlja prekretnicu u odnosu između Učitelja i učenika. Simbolički taj kraj predstavlja i one krajeve našega srca koji još uvijek nisu u vlasti našega Gospodina te ih On želi osvojiti, ali ne tako da uništi nego da preobrazi.

Božja pedagogija postupnosti

Isus ne počinje zahtjevima, već pitanjem: „Što govore ljudi, tko sam ja?“ Ova jednostavna metoda otkriva temeljnu istinu duhovnog života – Bog uvijek polazi od toga gdje se mi nalazimo, a ne od toga gdje bismo trebali biti. Božja pedagogija je pedagogija postupnosti, hodanja zajedno, oblikovanja na putu. Isus svojim učenicima ne nameće odgovore, već ih pitanjima vodi do dubljih uvida.

Značajno je da Isus ovo pitanje postavlja „putem“. Biblija često predstavlja duhovni život kao putovanje, proces rasta. Isus kao da poručuje: „Mogu te oblikovati ako hodaš, ako nisi previše ohol da me ljubiš sada samo onoliko koliko možeš i dopustiš meni da ti dam puninu“. Ova ideja Božje postupnosti pokazuje kako Bog poštuje našu slobodu i naše životne okolnosti, oblikujući nas strpljivo, korak po korak. Petar je u prošlom razmišljanju bio u napasti da odustane zbog svoje grešnosti. Mislio je da može za Isusom kada bude savršen i sposoban. Isus ga uči da je na njemu da hoda jer kako bi to naš poznati kantautor Gibboni rekao: Nebo strpljive voli...

Od površne percepcije do osobne ispovijesti vjere

Isusovo prvo pitanje o tome što drugi govore o njemu otkriva koliko je važno biti svjestan realnosti oko sebe. Isus traži od svojih učenika da budu ukorijenjeni u svijetu, da „mirišu na stado“ – da budu upoznati sa stanjem ljudi, njihovim radostima i mukama. No odgovori koje dobiva – da je On „Ivan Krstitelj“, „Ilija“ ili „neki od proroka“ – pokazuju kako su to percepcije koje, iako pune poštovanja, ne dopiru do srži Isusovog identiteta. One ostaju na razini „popratnog“ i ne dotiču ono „bitno“.

Tek drugo pitanje – „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ – vodi prema autentičnom susretu vjere. Ovo pitanje predstavlja poziv na osobni odnos i zahtijeva osobni odgovor. Isus ne traži naučene formule iz katekizma, već odgovor koji proizlazi iz životnog iskustva. Svaki odgovor koji ne dolazi iz tvog iskustva ovdje je pogrešan...

Petar odgovara: „Ti si Pomazanik – Krist!“. Petar je dobro odgovorio, ali nije niti sam slutio domet svog odgovora kako to tekst kasnije pokazuje. Često se to i nama događa. Neke istine dohvatimo razumom pa možda djelomično i srcem, ali još nisu skroz sjele u naš život. Zasada je je Petrov odgovor dobar, ali možemo reći da zapravo u njegovu srcu još nije sazrio u punini.

Sukob između ljudske i božanske logike

Nakon Petrove ispovijesti vjere, Isus počinje otvoreno govoriti o svojoj muci, smrti i uskrsnuću. Ovime želi proširiti Petrovo razumijevanje, pokazujući mu da mesijanstvo nije samo u čudima i uspjehu, već i u patnji i predanju. No Petar, još uvijek zarobljen ljudskim poimanjem uspjeha i moći, uzima Isusa u stranu i počinje ga odvraćati od takvog puta. Petar Isusa voli, ali još previše ljudski jer mu je ljudsko na pameti, a ne božansko. A u to božansko nije lako ponirati...

Isusova oštra reakcija – „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ – nije odbacivanje Petra, već odlučan čin ljubavi i istine. Isus jasno razlikuje Petra od sotonske kušnje koja kroz njega djeluje. Riječi koje Isus upućuje Petru mogu se prevesti s grčkog jezika i rečenicom – „Stani iza mene“. Isus, dakle, poziva Petra da zauzme ispravnu poziciju – ne da bude učitelj koji će poučavati Isusa, već da bude učenik koji će slijediti Isusa.

Ovaj trenutak očituje napetost između naših očekivanja o tome kakav bi Bog trebao biti i stvarnosti Božjeg djelovanja. Naša vjerovanja o Bogu često su projekcije vlastitih želja, a susret s pravim Bogom zahtijeva bolno razbijanje tih kalupa. Petar je bio zadovoljan dok je Isus ispunjavao njegova očekivanja, ali kada se suočio s „neprihvatljivom količinom ljubavi“ koja ide do križa, njegova reakcija postaje otpor.

Od obožavatelja do sljedbenika

Nadalje, u završnom dijelu odlomka, Isus proširuje svoj govor na sve prisutne, uključujući sav narod. Njegove riječi o odricanju, nošenju križa i gubljenju života predstavljaju univerzalni put duhovnog sazrijevanja. Isus – tebe i mene – poziva na tri koraka:

Prvi je korak taj da se odreknem samoga sebe. Isus me poziva da napustim navezanost na vlastitu viziju Boga i tijeka svoga života te prestanem sebe stavljati u središte. U drugome koraku poziva me da uzmem svoj križ i prihvatim ga kao mjesto susreta, čišćenja od egoizma i nasljedovanja Krista. U posljednjem, trećem koraku, zove me da pođem za njim i da od obožavatelja postanem njegov sljedbenik, da ulazim polako u njegovu sudbinu.

Paradoks koji Isus ističe – „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga“ – sažima bit kršćanskog duhovnog rasta. Isus nas podsjeća da stvarna punina života dolazi kroz predanje života, a ne samo  kroz njegovo očuvanje.

Isusova metoda duhovnog vodstva

Promatrajući pročitani odlomak, možemo prepoznati nekoliko ključnih elemenata Isusove metode duhovnog vodstva. Prije svega, Isus uvijek polazi od realnosti – započinje od mjesta gdje se njegovi učenici nalaze, a ne od nekog „idealnog stanja“. Također, Isus postavlja pitanja. Umjesto nametanja, Isus pitanjima koje postavlja potiče refleksiju i osobno ulaženje u odnos s Njim. Traži da se izložimo da bi ga susreli. Da se susretnemo sa sobom da bismo onda mogli s njim ući u istiniti kontakt.

Također, Isus nas podsjeća da ljubav i istina uvijek idu zajedno. On govori „otvoreno“, ne skrivajući ponekad teške istine iz lažne ljubavi. Također, Isus ukazuje na ono bitno i stalno usmjerava pozornost s popratnih znakova na srž poruke.

Isus uvijek ispravlja s ljubavlju. Čak i kad strogo ukori Petra, On to čini iz ljubavi i u ljubavi. U konačnici, Isus poziva na konkretno nasljedovanje, podsjećajući nas da vjera nije samo vjerovanje, već put nasljedovanja. Evanđelje se treba utjeloviti u moj konkretan život i okolnosti u kojima se nalazim sada.

Petrov rast kroz promjenu slike o Bogu

Petrov put duhovnoga rasta prikazan u ovom odlomku ukazuje na put svakog vjernika. On započinje s ispravnom formulom vjere – „Ti si Krist“ – ali još uvijek s nepotpunim razumijevanjem. Njegova ideja o Mesiji bila je oblikovana ljudskim ambicijama i očekivanjima, bez vertikale križa. Isusov pedagoški pristup ne odbacuje tu početnu nezrelu vjeru, već je postupno produbljuje i pročišćava.

Ključan trenutak rasta za Petra bio je suočavanje s istinom da Bog ne djeluje prema našim očekivanjima, već prema logici ljubavi koja uključuje i križ. Isto tako, naš duhovni rast često zahtijeva bolno napuštanje naših projekcija o tome kakav bi Bog trebao biti i otvaranjem prema stvarnosti kakav Bog zaista jest.

Ovaj evanđeoski odlomak tako postaje ogledalo našeg vlastitog duhovnog puta. I mi smo, poput Petra, pozvani rasti od površnih formula do osobnog odnosa, od obožavatelja do sljedbenika, od vlastitih projekcija do prihvaćanja Boga takvim kakav jest. Taj put neizbježno uključuje i križ – ne kao kaznu, već kao najdublji izraz ljubavi i mjesto gdje se događa istinska preobrazba.

U konačnici, Isusova pedagogija ljubavi i istine poziva nas da, poput Petra, dopustimo da se naša slika o Bogu neprestano pročišćava i produbljuje kroz stvarno životno iskustvo, čak i kad ono uključuje nerazumijevanje, neuspjeh i patnju. Jer upravo kroz te trenutke, ako ostanemo na putu nasljedovanja, događa se istinski duhovni rast.