O zakonitostima duhovnog rasta sv. Petra – Petar na Taboru

fra Tomislav Šanko, OFM

Čitanje svetog Evanđelja po Luki (9, 28b-36)

          U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.

          I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.

          Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam.

          Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

          Isus u ovom tekstu vodi Petra i još dva brata na Tabor. Uspinju se, a Isus ih prevodi. Penju se zajedno, ali je naglasak na tome da Isus ima inicijativu. On je onaj koji ih povede sa sobom. To je ujedno i prva lekcija i za našega Petra danas. Dopustiti sebi da te Isus ponekad uzme, povede sa sobom u visinu, u osamu, u molitvu. Biti sveto pasivan osluškujući njegove korake i gledajući i slušajući što ti ima za dati, što ti ima za reći. Biti u stanju primanja s povjerenjem u Njega.

          Viktor Frankl, utemeljitelj logoterapije, govorio je da postoje tri stanja u kojima čovjek živi: stvaralačko, doživljajno i patničko. Prepoznati kada je trenutak za koje stanje i znati prebivati u tom stanju dio je životne mudrosti, ali i povjerenja. U ovom tekstu Petar će se boriti sa sobom da pokuša ostati u onom stanju u koje ga Gospodin uvodi odnosno u stanju doživljaja.

          Prvo iskustvo u koje Isus uvodi učenike i Petra jest molitva po kojoj se događa preobrazba Isusova lica i odjeće. Po istočnoj tradiciji kaže se da se Isus zapravo nije preobrazio, već su apostolima pale ljuske s očiju te su stvarnost vidjeli Božjim očima. Prva lekcija bila bi stoga da tek po molitvi ulazim u realno gledanje stvari. Vidim realnost kakva ona uistinu jest. Kao da nam je netko dao duhovne naočale te vidimo iza privida koji stvara ovaj svijet i njegova logika. Bez molitve ne vidimo Boga, bližnje, a ni sebe u svijetlu u kojem nas Otac vidi. Tek po molitvi ulazim u pravi REALITY.

          Da bi Petar mogao ostvariti svoje poslanje morat će naučiti često ulaziti u ovaj pogled. Bez tog gledanja zaboravljam lice Boga, ali i istinsko lice svojih bližnjih i samoga sebe. Traženje tih lica u Božjoj blizini neophodno je da bih u životu znao ulaziti u odnose na ove tri razine na Isusov način.

          Sljedeća bitna stvar jest da tek u molitvi otkrivam svoju originalnost i svoju ljepotu. Bez iskustva ovog sjedinjenja s Isusovim pogledom počinjem nalikovati kopiji. To je lijepo izrazio bl. Carlo Acutis kada je rekao da se svi mi rađamo kao originali, ali mnogi umiru kao fotokopije.

          Originalnost ima svoju cijenu. Svijet voli stavljati ljude u kalupe i nije mu drago da je netko drugačiji – to ga plaši. Posebno one ljude koji su se zbog kompromisa odrekli svoje originalnosti, koji su je izdali. Kada se pojavi netko tko je se ne odriče, on ih proziva i sjeća na njihove izdaje.

          Nije lako otkriti, prepoznati i zadržati vlastitu originalnost. Ali samo onda kada sam originalan, mogu ovome svijetu dati ono što me Otac zove. Samo tada mogu biti onakav kakvog me je On zamislio.

          Zanimljivo je da smo u žargonu preuzeli englesku riječ FACE kada opisujemo nekoga tko je značajna osobnost. U ovom smislu postati prava FACA odnosno FACE bilo bi znati pronaći i zadržati vlastitu originalnost u moru kopija koje nam se nude. Značilo bi to podvrgavati se često DUHOVNOM FACE LIFTINGU! Sveci su nam u tome uzor. Osoba istinsku ljepotu dobiva iz Duha i duše. Zato nisam baš siguran koliko je istinito da netko može biti bez duše lijep ili lijepa. Duhovni facelifting je molitva.

          Sljedeći korak u postizanju ljepote i originalnosti jest prihvaćanje svog osobnog izlaska. Vidimo da je Isus zajedno s Ilijom i Mojsijem razgovarao o svome Izlasku. Mi znamo da je to zapravo priča o njegovoj smrti i uskrsnuću. Nije to baš tako romantičan izlazak. To je izlazak koji nas upućuje i nas na naš osobni izlazak. Radi se zapravo o suočavanju sa samim sobom, sa svojom originalnom pričom, svojim križem. Tekst nam govori o tome da je Izlazak jedini pravi put do našeg osobnog Preobraženja u onu osobu kako nas Otac zamišlja i vidi.

          Postoje, doduše, razni izlasci. Zanimljivo je da i mi ljudi slutimo da se promjena u istinskog čovjeka događa upravo po tome da izađemo iz sebe prema drugome. Život je u izlasku pa ćemo tako i mi reći kada nas upitaju prije Izlaska gdje idemo: Idem u život! Ipak, možemo priznati da su nas mnogi naši izlasci – kada nisu bili Bogom nadahnuti – preobražavali u nekom drugom smjeru.

          Moj križ, teškoće s kojima se suočavam, mjesto su moga preobraženja, skala za put do moje osobne originalnosti i plodnosti moga poslanja. To je druga lekcija koju Isus uči Petra danas. Međutim možemo uočiti kako se Petar zbog svoje ljudske naravi teže suočava s ovim poticajima te kao da želi pobjeći od Izlaska u koji ga Isus uvodi.

          Prvi Petrov bijeg jest san. Tekst govori o tome da je učenike svladao san. Naravno možemo ovaj redak tumačiti na razne načine. Meni se u ovom kontekstu sviđa tumačenje po kojem je za Petra ovo iskustvo Izlaska bilo prezahtjevno Kada počinje priča o poslanju, koje mora proći kroz križ, skloni smo eskivirati. Sjetimo se Jone proroka. Bog ga zove na poslanje, a on se povlači u utrobu broda i spava... San može biti znak bijega i odmaka od realnosti koja mi je preteška. San u ovom kontekstu ne mora biti samo fizički san, nego svako otupljivanje osjetila jer mi se realnost s kojom se moram suočiti čini preteška te mi izgleda da me u tom trenutku nadilazi. Tada bježimo...

          Drugi Petrov bijeg neposredno se očituje nakon buđenja. Petar, oduševljen iskustvom Tabora, izražava želju da ostane u slavi, da se ne vraća u stvarnost koja uključuje patnju i križ. Njegove riječi: Gospodine, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice..., odaju čovjeka koji bi rado ostao u trenutku duhovne ekstaze, daleko od boli i nesigurnosti svakodnevice. Ovaj Petrov impuls nije stran ni nama. Svi mi tražimo trenutke mira, svjetla i Božje blizine te često želimo pobjeći od suočavanja s vlastitim slabostima, križem koji moramo nositi. Nije lako sići. Ovdje smo upozoreni na nešto što možemo nazvati bijeg u duhovnost. Zapravo se ponovno radi o duhu sebičnosti pod izlikom pobožnosti. Primjer bi nam bila žena domaćica koja umjesto da ode na misu i spremi ručak ukućanima, ostane na još dvije mise i sudjeluje u svim župnim grupama koje postoje taj dan...

          Isus, međutim, odgaja Petra i uči ga da prava vjera nije bijeg u duhovne vrhunce, već hrabrost da se siđe s brda, suoči s križem i krene prema uskrsnuću. On ne prigovara Petru, već ga potiho vodi u dublje razumijevanje stvarnosti. Preobraženje nije bilo samo za Petra, Ivana i Jakova, već za sve koji slijede Krista. To je bio trenutak koji će im dati snagu da ustraju u vjeri kada dođu kušnje. I nama su potrebni takvi „Tabori“ u životu, trenutci Božje blizine koji nas osnažuju za vlastite kalvarije.

          I mi smo pozvani ulaziti u iskustvo molitve na taj način: ne kao puko izgovaranje riječi, već kao stvarno dopuštanje Bogu da nas preobrazi. Ako ne molimo, gubimo osjećaj za stvarnost, kao što se događa kada zaboravimo trenutke Tabora i ne možemo podnijeti Kalvariju. Znamo da patnja pomuti vid. Ako nismo imali iskustvo Tabora, nećemo se imati u tim trenucima na što vratiti i duhovi će nam se pomutiti. Bez molitve, svijet nam postaje iskrivljen, lišen prave dubine. Petar je to iskusio kada je u strahu zatajio Isusa, ali je kroz molitvu i pokajanje ponovno pronašao svoje pravo lice.

          Isus Petra vodi kroz proces duhovnog rasta: od impulzivnog, nesigurnog i strašljivog čovjeka do apostola koji će jednog dana biti spreman umrijeti za Njega. Taj odgojni proces traje, uključuje padove i izdaje – kao što će kasnije pokazati Petrovo zatajenje, ali Isus ga nikada ne identificira s njegovim slabostima. On vidi Petrovu stvarnu vrijednost i potencijal, jednako kao što i nas ne poistovjećuje s našim padovima, već s onim najboljim u nama.

          Na duhovnoj razini, ovaj evanđeoski odlomak poziva nas na autentičnost. Molitva nije bijeg, već put suočavanja s istinom. Ona nas uči kako gledati Božjim očima, kako se ne bojati križa i kako prepoznati ljepotu i smisao čak i u najtežim trenucima.

          U konačnici, Isusov put od Tabora do Kalvarije otkriva nam da nema preobraženja bez križa, nema pobjede bez borbe, nema uskrsnuća bez smrti sebi. Iz oblaka se na kraju čuje Očev glas koji potvrđuje svoga Sina i njemu osobno daje iskustvo podrške i očinske zaštitite prije Kalvarije. Sin to treba od svoga Oca i Otac to zna! U oblaku, koji predstavlja i misterij ljubavi u kojem nemamo kontrolu – jer je Duh koji nas u njega uvodi, Petar uči da je potrebno osloniti se na slušanje, a ne na svoje ishitrene i preuzetne inicijative.

          Petrov put od „Dobro nam je ovdje biti“ do „Ovo je Sin moj ljubljeni, slušajte ga“ jest put svakoga od nas. Pozvani smo ne bježati od patnje, već je prihvatiti kao sredstvo našeg rasta i ući u nju oslonjeni na Božju blizinu i slušanje. Tako postajemo slobodni, autentični i ispunjeni ljudi, spremni za svoje osobno preobraženje i uskrsnuće.