Pavlin Ivan Belostenec - 350. godišnjica smrti
Marito Mihovil Letica
O životu jezikoslovca Ivana Belostenca donedavno nije bilo dovoljno pouzdanih podataka. Dugo se smatralo da je rođen 1595. godine, a danas se procjenjuje da je to bilo oko Božića 1593. ili tijekom 1594. godine. Ni mjesto rođenja nije sigurno utvrđeno; pretpostavlja se Varaždin. O Belostenčevu djetinjstvu nema podataka, a drži se vrlo vjerojatnim da je završio gimnaziju u Lepoglavi.
Prvi pouzdan podatak vezan je za 1616. godinu kada je Belostenec ušao u pavlinski red u Lepoglavi. Zatim je na isusovačkome kolegiju u Beču studirao filozofiju. Nakon toga je otišao na studij teologije u Rim, na Collegium Germanicum. Po povratku u Lepoglavu služio je mladu misu 1624., a 1627. postao je predstojnikom samostana u Lepoglavi te je iste godine otišao u Svetice kraj Ozlja i tamo preuzeo službu samostanskoga priora. U sljedećim desetljećima služio je u Svetoj Heleni blizu Lepoglave, u Čakovcu, u Istri i Crikvenici. Godine 1663. trajno se povukao u samostan u Lepoglavi, gdje je nastavio s jezikoslovnim i književnim radom. Tamo je 1674. imao zlatnu misu te je sljedeće godine umro. Bilo je to 10. veljače 1675.
Ivan Belostenec napisao je na kajkavskome narječju “Deset propovijedi o Euharistiji” (1672.), ali je znatno važnije da je autor kapitalne jezikoslovne dvodijelne knjige, rječnika kojemu je naslov prvoga dijela “Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium”, a drugoga dijela “Gazophylacium Illyrico-Latinum”. Rječnik je tiskan u Zagrebu 1740., 65 godina nakon autorove smrti, a objavljivanje su priredili pavlini Jerolim Orlović i Andrija Mužar. Belostenčev rječnik “Gazofilacij” u prvome, latinsko-hrvatskom dijelu sadržava oko 40.000 latinskih riječi, a u drugome, hrvatsko-latinskom dijelu nalazi se oko 25.000 riječi.
Veoma je važno istaknuti da je “Gazofilacij” na jednome mjestu skupio leksičko blago svih triju hrvatskih narječja – kajkavskoga, čakavskoga i štokavskoga – pod zajedničkim nazivom “lingua Illyrica”, a Belostenec je uz to nastojao oko izgradnje jedinstvenoga grafijskog sustava. Zanimljivo je u tome pogledu spomenuti da je na različite načine zapisivao svoje prezime, o čemu jezikoslovac Josip Vončina u knjizi “Jezično-povijesne rasprave” piše:
“Za Belostenčev stav prema narječjima našega jezika značajna je i poznata činjenica da je on svoje prezime – s obzirom na etimologiju vrlo jasno – pisao ne samo u kajkavsko-ekavskom obliku (‘Belostenec’) nego i u čakavsko-ikavskom (‘Bilostinac’). Listine štoviše svjedoče da je volio ekavsku varijantu svoga prezimena upotrebljavati dok je boravio među ikavcima i obrnuto – služiti se njegovim ikavskim likom kad se nalazio među ekavcima. Zato se u listinama izdanim u Sveticama ili Ozlju obično spominje kao ‘Belostenec’ (odnosno ‘Belostenac’), a u Lepoglavi piše dva pisma na latinskom potpisujući se ‘Bilostinac’.”
U temeljima Belostenčeve jezične koncepcije, koja uključuje prožimanje triju narječja, nalaze se stajališta pokupskih glagoljaša i hrvatskih protestantskih pisaca. Važno je reći da je i po tome, ali i s obzirom na znatan dio života u samostanu kraj Ozlja, Belostenec bio blizak “ozaljskome književno-jezičnom krugu”, koji nazivaju i “zrinsko-frankopanski književni krug”.
