Savjest kao temeljna i vrhovna instanca moralnoga djelovanja

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Mnogo se puta u političkom životu Hrvatske, u medijskom i javnom prostoru, u redovima različitih stranaka i partija, u razmjerno davnijoj i nedavnoj prošlosti, mogla čuti ta dvojba.

Već to da se uopće dovodi u pitanje hoće li ili neće, smije li ili ne smije svaki pojedini zastupnik glasovati po svojoj savjesti; sáma okolnost da se problematizira stvar koja bi sama po sebi trebala biti razumljivom i neupitnom – jesu zabrinjavajući i opasni znakovi da je demokraciju u određenom smislu sputala partitokracija, hrabru iskrenost podanička poslušnost, da je partijska podobnost ugušila osobnu odgovornost, a diktirano jednoumlje nadvladalo pluralizam slobodnog izražavanja mišljenja.

Sastavni dio čovjekove savjesti jest prvo i temeljno moralno načelo iz kojega proistječu sva ostala, a ono glasi: ″Dobro treba činiti, a zlo izbjegavati″ (″Bonum est faciendum, et malum vitandum″). Upravo je po tome čovjek moralno biće, po iskri i svjetlu vlastite savjesti. Savjest shvaćena u užem smislu je konačna norma moralnoga djelovanja (″ultima norma agendi″). Ona je u tom pogledu spoznajni čin kojim spoznajemo što je u određenom slučaju dobro koje trebamo prepoznati, izabrati i učiniti – a što zlo, koje trebamo prozreti i odbaciti. Čovjek uvijek griješi – bez iznimke – kada djeluje suprotno vlastitoj savjesti.

Da je savjest povezana sa znanjem i spoznajom, svjedoči nam etimologija latinske riječi za savjest: ″con-scientia″, doslovno prevedeno: ʹsu-znanjeʹ. Posrijedi je prisna i neotklonjiva prisutnost uma samomu sebi u činu shvaćanja, prosuđivanja i odlučivanja. Valja istaknuti da savjest nije moralno-spoznajni čin koji bi bio isključivo kršćanski. Ona je univerzalna, općeljudska norma moralnog djelovanja. Teolog morala prof. dr. Ivan Fuček, svećenik isusovac, u knjizi ″Osoba – savjest″ o tome kaže:

″... Marko Tulije Ciceron (106. – 43. pr. Krista), jedan od najvećih rimskih pravnika, govornika i pisaca; još i danas nema prave klasične naobrazbe bez poznavanja njegovih djela i njegova smjera mišljenja. [...] U njegovim djelima ima 75 mjesta gdje upotrebljava izraz ʹconscientia = savjestʹ. Etička savjest mu je unutarnji nepisani urođeni zakon – ʹnon scripta sed nata lexʹ. Taj zakon Ciceron vidi više u negativnom nego u pozitivnom aspektu: ʹVelika je snaga savjesti... u jednom i drugom smislu, pa se ne trebaju bojati oni koji nisu ništa zla učinili, a oni koji su sagriješili neka znadu da će im kazna stalno lebdjeti pred očima.ʹ Ciceronu je izvjesna savjest sigurna norma. A izvjesna savjest temelji se na ispravnom sudu razuma – ʹratio rectaʹ. / Ako se taj zakon očituje kao ʹBožji autoritetʹ i kao ʹunutarnji svjedokʹ, onda se etička savjest u čovjeku rađa kao samosvijest – ʹconscientia mentis suaeʹ. Ona čak ima i neka božanska obiježja ʹšto od besmrtnih bogova primismo te nije moguće od nas odijeliti: pa ako bude svjedok naših dobrih djela, tada ćemo pošteno živjeti... Ista savjest nosi tešku odgovornost i za krepost i za mane.ʹ Ciceron govori o savjesti i u smislu duboke osobne odgovornosti: ʹVažnija mi je moja savjest negoli govor čitavoga svijeta.ʹ Stoga daje praktičan savjet: ʹTi treba da se služiš vlastitim sudomʹ jer ʹni jedno kazalište nije znatnije od snage savjestiʹ. U psihološkom smislu savjest se javlja kao grižnja.″

Ne bi smjelo ostati nespomenuto da su do savjesti osobito držali i još uvijek drže isusovci. Izgradili su osobit moralni sustav poznat kao probabilizam, koji se velikim dijelom oslanja na prosudbu i snagu čovjekove savjesti.

Bit će zanimljivo čuti što o savjesti veli još jedan isusovac – papa Franjo. On u ″Pismu nevjerniku″, što ga je početkom rujna 2013. poslao dr. Eugeniju Scalfariju, uredniku i suosnivaču talijanskih novina ″La Repubblica″, među inim kaže:

″Iznad svega, pitate oprašta li kršćanski Bog i onima koji ne vjeruju i koji ne traže vjeru. Uz pretpostavku, a to je osnovno, da je ljubav Božja beskrajna za one koji mu se obrate iskrena i skrušena srca, ključ za nevjernika je slušanje svoje savjesti. Postoji grijeh, čak i za one koji nemaju vjere, kada se ne sluša savjest. Slušati savjest i pokoravati joj se znači odlučivati o onome što se smatra dobrim ili zlim. Na temelju tog izbora utvrđuje se dobronamjernost ili zlonamjernost našeg djelovanja.″

Savjest je dakle univerzalna moralna instanca, zajednička i vjernicima i nevjernicima. Svaki bi čovjek trebao formirati vlastitu savjest na ispravnim etičkim normama i pomno osluškivati njezin glas.

Savjest koja bira između dobra i zla jest nešto u etičkome smislu najintimnije i najvlastitije. Natjerati čovjeka da zagluši glas vlastite savjesti jest duhovno i moralno nasilje, teška prisila učinjena bez fizičke sile. Prof. dr. Ivan Devčić, nadbiskup riječki, o tome je u knjizi ″Etika: priručnik jedne discipline″ napisao sljedeće rečenice:

″Svakom je čovjeku poznata obveza savjesti koja dolazi do izražaja u izjavama kao što su: ʹto mi moja savjest ne dopuštaʹ, ʹja to moram učiniti po savjestiʹ, ʹsavjest me progoni što sam tako postupioʹ i sl. Prvo što pritom upada u oči jest činjenica da nas obveza savjesti pogađa osobno: moja savjest veže samo mene, a ne i druge, stoga ne smijem nametati drugima ono što osjećam kao vlastitu obvezu savjesti. Ne radi se, naravno, o fizičkoj prisili, jer savjest pripada redu duha. Ali njezina prisila može biti mnogo jača od svake materijalne i tjelesne prisile. Koja nas fizička sila može tako vezati kao što nas veže osjećaj dužnosti ili snaga zadane riječi? S kojom se fizičkom silom može usporediti heroizam vjernosti i požrtvovnosti ili ustrajnost u istini i dobru?″

U svjetlu svega navedenog ne samo da se neopravdanom nego i moralno sablažnjivom iskazuje dvojba ″glasovati po stranačkoj stezi ili prema vlastitoj savjesti″.