Papa Franjo: Vapaj siromašnih, vapaj je nade Crkve

Ivica Hadaš - Vatikan

Vapaj siromašnih, vapaj je nade Crkve – rekao je papa Franjo danas na misi u Bazilici svetoga Petra prigodom zatvaranja Biskupske sinode o Amazoniji. Isus nam u evanđelju današnje liturgije prikazuje prispodobu o farizeju i cariniku – istaknuo je Papa i primijetio – Farizej molitvu počinje: „Bože, hvala ti“. Najbolja molitva je molitva hvale i zahvale. No odmah vidimo da se hvali što najbolje ispunjava propise, a u stvari zaboravlja ono najvažnije, ljubiti Boga i bližnjega. Prepun je sebe i bez ljubavi. No i najbolje stvari bez ljubavi, ništa ne koriste. Nalazi se u Božjem hramu, no prakticira religiju vlastitoga JA.

Farizej se smatra boljim od drugih koje naziva „ostali“ – rekao je Sveti Otac i primijetio – Oni su za njega „ostaci i otpadci“ od kojih se treba držati podalje. Koliko smo puta vidjeli da se to događa u životu i povijesti. Koliko umišljene nadmoći koja se i danas pretvara u ugnjetavanje i iskorištavanje! Pogreške prošlosti nisu bile dovoljne da druge prestanemo pljačkati i rane nanositi svojoj braći i sestri zemlji. Vidjeli smo to i na izbrazdanom licu Amazonije. Religija vlastitoga JA se nastavlja, licemjerna u svojim obredima i molitvama zaboravlja na istinsko štovanje Boga koje uvijek prolazi kroz ljubav prema bližnjemu. Molimo za milost da se ne bismo smatrali više vrijednima, da ne budemo cinični i podrugljivi, da ne ogovaramo, da se ne žalimo na druge i nikog ne preziremo, jer to nije Bogu drago.

Carinik molitvu ne počinje sa svojim zaslugama, nego s nedostacima; ne počinje od svojeg bogatstva, nego od siromaštva – rekao je papa Franjo i napomenuo – Priznaje se siromašnim pred Bogom i Gospodin sluša njegovu molitvu. Stajao je na dnu hrama, nije se usuđivao podići oči prema nebu, vjerovao je da nebo postoji i da je veliko,  a on da je malen. Udarao se u prsa, jer u prsima je srce. Njegova se molitva rodila u srcu i bila je jasna. Pred Boga je stavio svoje srce, a ne svoju vanjštinu. To znači moliti i Bogu dopustiti da nas gleda iznutra, bez pretvaranja, izgovora i opravdavanja. Jer od đavla dolaze tama i neistina, a od Boga svjetlo i istina. Bilo je lijepo i zahvalan sam vam draga sinodalna braćo i oci, što ste ovih tjedana razgovarali srcem i iskreno, iznoseći pred Boga i braću napore i nade.

Gledajući danas na carinika, otkrivamo da trebamo početi od vjerovanja da smo svi potrebni spasenja – rekao je Papa i nastavio – To je prvi korak Božje religije koja je milosrdna prema onima koji se priznaju siromašnima. Naime, korijen je svake duhovne pogreške, kao što su poučavali stari monasi, vjerovati da smo pravedni. Smatrati se pravednima znači ostaviti Boga, koji je jedini pravedan, izvan kuće. Vrlo je važno to polazno ponašanje koje nam Isus pokazuje, stavljajući zajedno u prispodobi osobu koju su u ono vrijeme smatrali najponiznijom i najpobožnijom, farizeja i javnog grešnika, carinika.

Međutim, onaj tko izgleda dobar, ali je umišljen, griješi; tko je loš, ali ponizan, toga Bog uzvisuje – rekao je Sveti Otac i napomenuo – Ako iskreno pogledamo u svoju nutrinu, u sebi vidimo i carinika i farizeja. Carinici smo, jer smo grešnici; farizeji smo, jer smo oholi; opravdavamo sebe i umjetnici smo u opravdavanju. To pred drugima vrijedi, ali ne pred Bogom. Molimo za milost kako bismo osjećali da smo potrebiti milosrđa i da smo u sebi siromašni. Upravo nas siromašni podsjećaju da smo i mi siromašni i da Božje spasenje djeluje samo u ozračju nutarnjeg siromaštva.

Molitva siromašnih, kaže Sirah, prodire kroz oblake – rekao je papa Franjo i istaknuo – Dok molitva onoga tko si umišlja da je pravedan ostaje na zemlji pritisnuta snagom sebičnosti, molitva siromašnih uzdiže se ravno Bogu. Siromašni su vratari neba koji će nam otvoriti vrata vječnoga života. Nisu se smatrali gospodarima života, nisu se stavljali ispred drugih i bogatstvo im je bilo samo u Bogu. Siromasi su žive ikone kršćanskog proroštva.

Tijekom ove sinode imali smo milost čuti glas siromašnih i razmišljati o nesigurnosti njihova života koji ugrožavaju pljačkaški modeli razvoja. Mnogi su nam svjedočili da je upravo u toj situaciji moguće gledati stvarnost na drugačiji način, prihvaćajući je otvorenih ruku kao dar, nastanjujući stvoreno, ne kao sredstvo koje treba iskoristiti, nego kao dom koji treba čuvati, vjerujući u Boga. On je Otac i, kako kaže Sirah, „sluša molitvu potlačenoga“. Koliko se puta i u Crkvi, glas siromašnih ne sluša, ismijava i ušutkava jer je neugodan. Molimo za milost da bismo znali slušati vapaj siromašnih. To je vapaj nade Crkve. Kada njihov vapaj postane naš, i naša će molitva prodirati kroz oblake – zaključio je Papa.