"Fratelli tutti" - socijalna enciklika pape Franje

Isabella Piro; Ariana Anić - Vatikan

Koji su veliki ideali, ali i konkretno ostvarivi putovi za one koji žele izgraditi pravedniji i bratskiji svijet u vlastitim svakodnevnim odnosima, u društvu, u politici, u institucijama? To je pitanje na koje prije svega želi odgovoriti enciklika pape Franje „Fratelli tutti“. Papa ju je nazvao 'socijalnom enciklikom', a ona posuđuje naslov od „Opomena“ svetoga Franje Asiškoga, u kojima rabi te riječi da bi se obratio svoj braći i sestrama i predložio im način života koji ima okus evanđelja.

Svrha je enciklike promicati u cijelom svijetu želju za bratstvom i društvenim prijateljstvom. U pozadini, pandemija bolesti COVID-19, neočekivano je izbila upravo dok sam pisao ovo pismo – napomenuo je Papa. Ali, opća zdravstvena kriza pokazala je da se nitko ne može sâm spasiti i da je doista došao trenutak da sanjamo kao samo jedan ljudski rod u kojemu smo svi braća.

U prvom od osam poglavlja, naslovljenom „Sjene zatvorenoga svijeta“, dokument govori o brojnim izopačenostima suvremenoga doba: o manipulaciji i deformaciji pojmova kao što su demokracija, sloboda, pravednost; o egoizmu i nezanimanju za opće dobro; o prevlasti logike tržišta utemeljenoj na profitu i o kulturi odbacivanja; o nezaposlenosti, rasizmu, siromaštvu; o nejednakosti pravā i njihovim iskrivljenostima kao što su ropstvo, trgovina ljudima, podjarmljivanje ženā koje se potom prisiljava na pobačaj, te o trgovini ljudskim organima. Riječ je o globalnim problemima koji zahtijevaju globalno djelovanje – ističe Papa upozoravajući također na 'kulturu zidova' koja podupire širenje mafijā koje jačaju kroz strah i samoću.

Na brojne sjene, međutim, enciklika odgovara sjajnim primjerom Dobroga Samarijanca, kojemu je posvećeno drugo poglavlje, naslovljeno „Stranac na putu“. U njemu Papa ističe da, u bolesnom društvu koje okreće leđa boli i koje je „nepismeno“ što se tiče brige o slabima i krhkima, svi smo pozvani biti bližnji drugomu, nadvladavajući predrasude i osobne interese. Svi smo, naime, suodgovorni u izgradnji društva koje zna uključiti, integrirati i podići onoga koji trpi. Ljubav gradi mostove, a mi smo stvoreni za ljubav – dodaje Papa, potičući posebno kršćane da prepoznaju Krista u licu svakog isključenog.

Načelo sposobnosti za ljubav prema univerzalnoj dimenziji u središtu je i trećeg poglavlja, naslovljenoga „Promišljati i stvarati otvoreni svijet“. U tom nas poglavlju papa Franjo potiče da iziđemo iz sebe, otvarajući se drugomu u skladu s dinamizmom ljubavi po kojoj težimo univerzalnom zajedništvu. U konačnici – stoji u enciklici – duhovni status ljudskog postojanja definira ljubav koja nas vodi da tražimo ono najbolje za život drugoga. Osjećaj solidarnosti i bratstva rađa se u obiteljima koje valja štititi i poštovati u njihovu primarnom i prijeko potrebnom odgojnom poslanju.

Pravo na dostojan život ne može se nikomu nijekati – ističe Papa – a budući da su prava bez granica, nitko ne smije biti isključen, bez obzira na to gdje je rođen. U tom smislu Sveti Otac poziva također na razmišljanje o etici međunarodnih odnosa, jer svaka zemlja pripada i strancu, te se dobra tog teritorija ne mogu nijekati onomu tko je u potrebi, a dolazi iz nekog drugog mjesta. Naravno pravo na privatno vlasništvo bit će, dakle, sekundarno u odnosu na načelo opće destinacije stvorenih dobara. U dokumentu se posebno spominje i pitanje vanjskoga duga. Osim načela da ga valja platiti, želja je da on ne ugrozi razvoj i život najsiromašnijih zemalja.

Migracijama je posvećen dio drugoga i cijelo četvrto poglavlje koje nosi naslov „Srce otvoreno cijelom svijetu“. Migrante, s njihovim ranjenim životima, u bijegu od ratova, progonā, prirodnih katastrofa, beskrupuloznih trgovaca ljudima, koji su otkinuti od svojih zajednica, valja primiti, zaštititi, promicati i integrirati. U zemljama u koje dolaze, prava će ravnoteža biti ona između zaštite prava građana i zajamčenoga prihvata i pomoći migrantima. Papa je tu posebno istaknuo „prijeko potrebne odgovore“, posebno za one koji bježe od teških humanitarnih kriza: valja povećati i pojednostaviti davanje viza; otvoriti humanitarne koridore; osigurati smještaj, sigurnost i najosnovnije usluge; dati mogućnost za rad i školovanje; poduprijeti spajanje obitelji; štititi maloljetnike; te zajamčiti vjersku slobodu. Ono što je prije svega potrebno – stoji u dokumentu – jest globalna uprava za migracije koja će pokrenuti dugoročne projekte idući dalje od pojedinačnih hitnih potreba, u ime solidarnoga razvoja svih naroda.

Naslov petoga poglavlja glasi „Najbolja politika“, odnosno jedna od najdragocjenijih oblika ljubavi, jer se stavlja u službu općega dobra i poznaje važnost naroda, shvaćenoga kao otvorena kategorija, raspoloživa za dijalog. To je popularizam o kojem govori papa Franjo, a koji se suprotstavlja „populizmu“ koji zanemaruje legitimnost pojma 'narod', privlačeći suglasnost da ga iskoristi u službi vlastitog projekta.

Ali, najbolja je politika i ona koja štiti rad, nezaobilaznu dimenziju društvenoga života, te koja nastoji svima zajamčiti mogućnost za razvoj vlastitih sposobnosti. Prava strategija u suzbijanju siromaštva teži promicanju siromašnih u vidiku solidarnosti i supsidijarnosti. Osim toga, zadaća je politike pronaći rješenje za sve što ugrožava temeljna ljudska prava, kao što je društvena isključenost; trgovina ljudskim organima, oružjem i drogom; seksualno iskorištavanje; ropski rad; terorizam i organizirani kriminal. Papa je pritom uputio snažan apel da se potpuno ukine trgovina ljudima, koja je sramota za ljudski rod, kao i glad, budući da je i ona zločin, jer hrana neotuđivo pravo.

Politika koja je potrebna – istaknuo je papa Franjo – jest ona usredotočena na ljudsko dostojanstvo, a ne podvrgnuta financijama, jer sâmo tržište ne rješava sve probleme. Stoga su posebno važni narodni pokreti, koji su – prema Papinim riječima – prave bujice moralne energije, te ih valja koordinirano uključiti u društvo. Na taj će se način – ističe Papa – moći prijeći s politike „prema“ siromašnima, na politiku „sa“ siromašnima i na „politiku siromašnih“. Potrebna je također reforma Organizacije ujedinjenih naroda: U odnosu na prevlast gospodarske dimenzije, naime, zadaća Ujedinjenih naroda bit će konkretizirati pojam „obitelj nacija“, radeći za opće dobro, iskorjenjivanje siromaštva i zaštitu ljudskih prava.

U šestom poglavlju, pod naslovom „Dijalog i društveno prijateljstvo“, pojam života je istaknut kao „umjetnost susreta“ sa svima, također s periferijama u svijetu i sa starosjedilačkim narodima, jer od svih se može nešto naučiti, nitko nije beskoristan. O vrijednosti i promicanju mira Papa razmišlja u sedmom poglavlju, naslovljenom „Putovi novog susreta“, te u njemu ističe da je mir „proaktivan“ i teži oblikovanju društva utemeljenoga na služenju drugima i postizanju pomirenja i uzajamnoga razvoja. Mir je „obrt“ u kojemu svatko mora napraviti svoj dio, i čija zadaća nema kraja.

S mirom je povezano praštanje. Treba voljeti sve ljude, bez iznimke – stoji u enciklici – ali, voljeti nekog ugnjetavača znači pomoći mu da se promijeni i ne dopustiti mu da nastavi tlačiti bližnjega. Praštanje ne znači nekažnjavanje, nego pravednost i sjećanje, jer oprostiti ne znači zaboraviti nego odreći se uništavajuće snage zla i osvete. Ne smiju se nikada zaboraviti strahote kao što su holokaust, atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju, etnički progoni i masakri – istaknuo je Papa.

Jedan dio sedmoga poglavlja govori o ratu, „stalnoj prijetnji“, koji je nijekanje svih prava, neuspjeh politike i ljudskog roda, sramotna predaja snagama zla. Osim toga, zbog nuklearnoga, kemijskoga i biološkog oružja koje pogađa mnoge nedužne civile, danas se više ne može razmišljati o, kako je bilo u prošlosti, nekom mogućem „pravednom ratu“, nego valja snažno isticati „Nikada više rat!“. Potpuno uklanjanje nuklearnoga oružja moralni je i humanitarni imperativ. Neka se novcem za naoružanje ustanovi Svjetski fond za suzbijanje gladi.

Jednako se tako odlučno papa Franjo izrazio u vezi sa smrtnom kaznom koja je nedopustiva i treba ju ukinuti u cijelom svijetu. Istodobno ponovno ističe potrebno poštovanje svetosti života, tamo gdje se čini da se neki dijelovi čovječanstva mogu žrtvovati, kao što su djeca koja se trebaju roditi, siromašni, invalidi i starije osobe.

U osmom, posljednjem poglavlju, naslovljenom „Religije u službi bratstva u svijetu“, Papa ističe da terorizam ne proizlazi iz religije, nego iz pogrešnih tumačenja vjerskih tekstova, kao i iz politika gladi, siromaštva, nepravdā, tlačenja. Put mira među religijama moguć je; zbog toga je potrebno zajamčiti vjersku slobodu, temeljno ljudsko pravo za sve vjernike.

Posebno je razmišljanje u enciklici posvećeno ulozi Crkve; ona ne stavlja svoje poslanje u privatno područje te, iako se ne bavi politikom, ne odriče se političke dimenzije života, pozornosti prema općem dobru i brizi za cjeloviti ljudski razvoj, u skladu s evanđeoskim načelima.

Papa Franjo na kraju spominje Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život, koji je potpisao 4. veljače 2019. godine u Abu Dhabiju, zajedno s velikim imamom Al-Azhara, Ahmadom Al-Tayyibom, te uputio apel da se u ime ljudskoga bratstva usvoji dijalog kao put, zajednička suradnja kao ponašanje, te uzajamno poznavanje kao metoda i mjerilo.