Papa Franjo: Bez milosrdnih djela vjera je mrtva
Francesca Sabatinelli; Ariana Anić - Vatikan
Kršćani ne smiju biti ravnodušni, ne smiju polovično živjeti svoju vjeru. Na drugu vazmenu nedjelju, Nedjelju Božjega milosrđa, slaveći misu u rimskoj crkvi Duha Svetoga, papa Franjo je potaknuo vjernike da shvate je li Bog dotaknuo njihov život. Provjeri sagibaš li se nad rane drugih. Danas je dan kada se valja upitati: 'Ja, koji sam mnogo puta primio Božji mir, koji sam mnogo puta dobio njegov oprost i njegovo milosrđe, jesam li milosrdan s drugima? Ja, koji sam se mnogo puta nahranio Isusovim Tijelom, činim li nešto kako bih utažio glad siromašnih? – rekao je Papa te potaknuo – Nemojmo biti ravnodušni. Nemojmo polovično živjeti vjeru koja dobiva, ali ne daje, koja prima dar, ali ne čini se darom.
Sveti je Otac u propovijedi govorio o tomu kako su učenici, od onih koji su primili milosrđe postali milosrdni, zahvaljujući primjerima Isusa koji, uskrsnuli, tješi njihova obeshrabrena srca, podiže ih milosrđem, ostvarujući tako njihovo uskrsnuće. Teško je biti milosrdan ako ne osjetimo da smo primili milosrđe, a do toga dolazimo uz pomoć tri dara: mir, Duh i rane.
Prvi dar, mir, učenicima pomaže prijeći od straha i tjeskobe da će biti uhićeni i završiti kao Gospodin kojega su napustili i zanijekali, do njihova pomirenja sa samima sobom. Isus dolazi i dva puta im kaže: „Mir vama!“. Ne donosi mir koji uklanja probleme izvana, nego mir koji ulijeva pouzdanje unutra. Ne neki vanjski mir, nego mir srca – istaknuo je Papa te objasnio – Po Isusovu miru oni od kajanja prelaze na poslanje.
Nije to smirenost, nije udobnost, nego to znači izići iz sebe. Isusov mir oslobađa od zatvorenosti koja paralizira, kida lance koji srce čine zarobljenim. Učenici su osjećali da su primili milosrđe; osjećali su da ih Bog ne kažnjava, ne ponižava nego vjeruje u njih. Da, vjeruje u nas više nego što mi vjerujemo u sebe – istaknuo je papa Franjo te dodao – Nitko nije pogrešan u Božjim očima, nitko nije suvišan, nitko isključen, jer svatko je dragocjen, važan i nezamjenjiv u njegovim očima.
Nakon mira, Isus učenicima nudi Duha Svetoga, za otkupljenje grijehā učenikā krivih za to što su napustili Učitelja bježeći, a poslije izmučenih grijehom. Naš je grijeh, kako kaže psalam (usp. Ps 51,5), uvijek pred nama. Ne možemo ga sami izbrisati. Jedino ga Bog uklanja, samo nam On svojim milosrđem daje da iziđemo iz svoje najdublje bijede.
Poput onih učenikā, trebamo dopustiti da nam se oprosti, trebamo reći iz srca: „Oprosti, Gospodine“. Trebamo otvoriti srce kako bismo dopustili da nam se oprosti. Oprost u Duhu Svetomu uskrsni je dar za unutarnje uskrsnuće. Molimo milost da prihvatimo sakrament oprosta grijeha. I da shvatimo da u središtu ispovijedi nismo mi sa svim svojim grijesima, nego Bog sa svojim milosrđem.
Ispovijed ne služi za rušenje nego za podizanje. Svima je ona potrebna – napomenuo je Papa – poput malene djece koju tata podigne kada padnu, tako je Očeva ruka spremna ponovno nas postaviti na noge i dati nam da dalje idemo naprijed. Ta sigurna i pouzdana ruka jest ispovijed. To je sakrament koji nas podiže, koji nas ne ostavlja na zemlji, da plačemo na tvrdom podu svojih padova. To je sakrament uskrsnuća; on je čisto milosrđe. Oni pak koji primaju ispovijesti ljudi, trebaju učiniti da osjete nježnost milosrđa Isusa koji sve prašta. Bog sve prašta – istaknuo je Papa.
Nakon mira koji obnavlja i oprosta koji podiže nakon pada, Isus nudi rane koje po milosrđu ozdravljaju. U tim se ranama, poput Tome, rukom dodiruje da nas Bog voli do kraja; one su otvoreni kanali između Njega i nas, koji izlijevaju milosrđe na naše bijede. Kroz njih se ulazi u Njegovu nježnost, ne sumnjajući više u njegovo milosrđe i otkrivajući da je svaka naša slabost primljena u njegovu nježnost – rekao je Papa te objasnio – To se događa na svakoj misi, gdje nam Isus nudi svoje ranjeno i uskrsnulo Tijelo; mi dodirujemo Njega, a On dodiruje naš život.
Tu započinje kršćanski hod. Ako se, naprotiv, oslanjamo na svoje sposobnosti, na djelotvornost naših struktura i naših planova, nećemo daleko stići. Jedino ako prihvaćamo Božju ljubav moći ćemo svijetu dati nešto novo. Učenici koji su primili milosrđe postali su milosrdni; nitko od njih nije smatrao svojim vlasništvom ono što mu je pripadalo, nego je među njima sve bilo zajedničko. Nije to komunizam, to je čisto kršćanstvo. To još više iznenađuje ako pomislimo da su se ti isti učenici malo prije toga prepirali oko nagrada i časti, oko toga tko je najveći među njima.
Zajedničko dijeljenje zemaljskih dobara postaje prirodna posljedica nakon što smo u drugomu vidjeli ono isto milosrđe koje je promijenilo njihov život, i nakon što smo otkrili da su nam zajednički poslanje, oprost i Tijelo Isusovo. Dotaknuvši Gospodinove rane, ne boje se liječiti rane potrebitih. Jer, u njima vide Isusa. Jer, Isus je doista tamo, u ranama potrebitih.
Primili smo milosrđe, postanimo milosrdni. Bez djela milosrđa vjera umire (usp. Jk 2,17). Braćo, sestre, dopustimo da nas uskrise mir, oprost i rane milosrdnoga Isusa. I molimo za milost da postanemo svjedoci milosrđa. Jedino će tako vjera biti živa, a život će biti ujednačen. Jedino ćemo tako naviještati Božje evanđelje koje je evanđelje milosrđa – potaknuo je na kraju papa Franjo.
