Robert Schuman, otac ujedinjene Europe, na putu svetosti
Koristeći se sirovinom ugljena i željeznom legurom kao što je čelik, političar Robert Schuman postavio je temelje ujedinjene Europe. Bilo je 16 sati 9. svibnja 1950. godine, kada je Schuman, tada francuski ministar vanjskih poslova, lansirao ideju koja će u nekoliko mjeseci promijeniti status quo. Njegova je zamisao bila staviti francusko-njemačku proizvodnju ugljena i čelika pod nadnacionalnu vlast otvorenu za pristupanje drugih država.
Koja je bila svrha toga? Ukloniti s leđa poslijeratne Europe teret uzaludnoga gospodarskog rata i zamijeniti ga s mnogo korisnijim načelom da, ako se resursi dijele, svi će rasti i svima će biti bolje. Ta je ideja bila melem za rane Staroga kontinenta, a danas nas povijest uči da je „Europska zajednica za ugljen i čelik“, nastala 1951. godine, zapravo prvi temelj koji će nakon više desetljeća dovesti do stvaranja Europske unije.
Budući otac ujedinjene Europe, rođen 1886. godine, po zanimanju odvjetnik, bio je vrijedni kršćanin. Kada je imao 25 godina bavio se najbjednijom djecom, onom koja nisu imala nikoga i koja su preživljavala od prijevara. Willibrord Benzler, koji će postati biskup Metza, želio ga je na mjestu predsjednika Biskupijskoga saveza katoličkih udruga mladih. Godina 1913. bila je godina 60. Katholikentaga, kongresa njemačkih katolika, koji se te godine održavao u Metzu. Schuman je bio uključen u organizaciju, te je san o ujedinjenoj Europi, utemeljenoj na solidarnosti i očuvanju mira u svijetu, u njemu postao cilj političke karijere započete 1919. godine.
Između dva rata bavio se zakonodavnom integracijom Alzasa i Lorene nakon pripojenja Francuskoj, te se energično zauzimao u zaštiti Konkordata sa Svetom Stolicom i društvene pravednosti. Godine Drugoga svjetskog rata bile su vrlo teške – najprije zarobljenik Gestapa, a potom bijeg i godine skrivanja, a onda opet u francuskom Parlamentu i Vladi, kao ministar financija, premijer, te ministar vanjskih poslova – ali uvijek u stilu služitelja javnim stvarima. Sve do 25. ožujka 1957. godine, dana Rimskoga sporazuma s udruživanjem s Adenauerom i De Gasperijem, te izbora, aklamacijom, za prvoga predsjednika novog Europskog parlamenta.
Iza djelovanja te javne osobe nalazi se nutrina čovjeka koji živi sakramente, koji se, kada mu je moguće, skloni u neku opatiju i koji razmišlja o svetoj Riječi prije pronalaženja oblika svojih političkih riječi. Njegovu je baštinu papa Franjo sažeo u podnevnom nagovoru nakon molitve Kraljice neba 10. svibnja 2020. godine, dan nakon 70. obljetnice Schumanove deklaracije. Otuda dolazi – podsjetio je Papa – dugo razdoblje stabilnosti i mira koje danas uživamo. Otuda dolazi primjer koji može nadahnuti one koji imaju odgovornosti u Europskoj uniji, pozvani da se, u duhu sloge i suradnje, suoče s društvenim i gospodarskim posljedicama prouzročenima pandemijom – rekao je tada papa Franjo.
(Vatican News - aa)
