Papa Rimskoj kuriji: Pouka je Božića poniznost

Dopustimo da nas evangelizira poniznost Djeteta Isusa, siromaštvo u kojemu je Sin Božji došao na svijet, svjesni da bez poniznosti ne možemo susresti Boga, ali ni bližnjega, brata i sestru koji žive kraj nas. Poniznost je važna za vjeru, za duhovni život, za svetost; ona znači shvaćanje da se ne trebamo sramiti svoje slabosti. Samo poniznost stavlja Crkvu u ispravno stanje za sinodski hod na kojemu ćemo biti zauzeti sljedeće dvije godine, i dopušta Rimskoj kuriji da svjedoči o Crkvi koja sluša duh i svoje središte stavlja izvan sebe – glavne su misli govora pape Franje kojim se obratio svojim suradnicima susrevši ih danas prijepodne povodom božićnoga čestitanja.

Kako bi pomogao shvatiti da je poniznost rezultat promjene koju sâm Duh Sveti čini u nama kroz život koji živimo, Papa je kao primjer dao slučaj Naamana Sirca, o kojemu govori Stari zavjet, u Drugoj knjizi o kraljevima. Bio je hrabri vojskovođa, ugledan i poštovan čovjek, ali je živio sa strašnom dramom gube koju je skrivao ispod svojega moćnog oklopa. To je kontradikcija koju često nalazimo u našem životu; – objasnio je Papa – katkada su veliki darovi oklop koji prekriva velike slabosti.

Naaman shvaća bitnu istinu: ne može se život provesti skrivajući se pod oklopom, iza neke uloge ili društvenoga priznanja. U životu svakog čovjeka dolazi do trenutka kada ne želi više živjeti pod zaštitom slave ovoga svijeta, nego u punini iskrenoga života, bez potrebe za oklopom i maskama – napomenuo je Papa. Naaman stoga, popuštajući uvjeravanjima svojih slugu, te gestom poniznosti silazi, skida svoj oklop, pere se u Jordanu i ozdravlja. Velika je to lekcija! – istaknuo je Papa – Poniznost razotkrivanja vlastite čovječnosti, prema Gospodinovim riječima, postiže ozdravljenje za Naamana. Priča o Naamanu nas podsjeća da je Božić vrijeme u kojemu svatko od nas treba imati hrabrosti skinuti svoj oklop, ne koristiti se više svojom ulogom, društvenim priznanjem, blještavilom slave ovoga svijeta, te poprimiti njegovu poniznost. 

Svi smo gubavci kojima je potrebno ozdravljenje. Božić je živi spomen na tu svijest – rekao je Papa te podsjetio na opasnu kušnju duhovne svjetovnosti, koju je teško razotkriti, jer je prekrivena svime što nas inače umiruje: našom ulogom, liturgijom, naukom, religioznošću. Crkvi ne trebaju duhovni učitelji i pastoralni stručnjaci koji daju upute ostajući vani, koji njeguju svoju bezgraničnu maštu i gube kontakt s trpećom stvarnošću našega vjernog naroda – istaknuo je Sveti Otac.

Poniznost je sposobnost – dodao je – da znamo kako živjeti naše čovještvo bez očaja, s realizmom, radošću i nadom; čovještvo koje Gospodin ljubi i blagoslivlja. Poniznost je shvaćanje da se ne trebamo sramiti svoje slabosti. Isus nas uči gledati svoju bijedu jednakom ljubavlju i nježnošću kojom se gleda malo, slabo dijete kojemu je sve potrebno.

Suprotnost poniznosti je oholost, koju prorok Malahija opisuje kao slamu, bez korijena i izdanka. Tako oholi, zatvoren u svojem malom svijetu, nema više ni prošlosti ni budućnosti, nema više ni korijena ni izdanaka, dok ponizni živi stalno vođen dvjema riječima: sjećati se i stvarati, te tako živi radosnu otvorenost plodnosti. Ponizni stvara, poziva i potiče prema onomu što se ne poznaje. Naprotiv, oholi ponavlja, ukrućuje se i zatvara u svojem ponavljanju; osjeća se sigurnim u onomu što poznaje i boji se novoga jer ga ne može kontrolirati, osjeća da ga to destabilizira… jer je izgubio pamćenje.

Svi smo pozvani na poniznost, jer smo pozvani pamtiti i stvarati, pozvani smo pronaći dobar odnos s korijenima i s izdancima. Bez njih smo bolesni i predodređeni nestati. Isus, koji dolazi na svijet putom poniznosti, otvara nam put, pokazuje nam način, pokazuje nam cilj – istaknuo je Papa.

Istina je da se bez poniznosti ne može sresti Boga i ne može se iskusiti spasenje, ali je isto tako istina da nije moguće sresti ni bližnjega, brata i sestru koji žive kraj nas – rekao je papa Franjo te se osvrnuo na sinodski hod koji je započeo 17. listopada. I u tom slučaju – prema Papinim riječima – samo nas poniznost može dovesti do pravoga stanja da se možemo susresti i slušati, razgovarati i razlučivati. Klerikalizam koji se kao iskušenje svakodnevno širi među nama, uvijek nas potiče da mislimo na Boga koji govori samo nekima, dok drugi moraju samo slušati i izvršavati. Sinoda je iskustvo osjećaja da smo svi članovi jednog većeg naroda: svetoga vjernog Božjeg naroda.

Papa je potom podsjetio na tri ključne riječi istaknute na otvaranju sinode: sudjelovanje, zajedništvo i poslanje, a to su tri načina na koja valja ostvariti u praksi put poniznosti. 'Sudjelovanje' se treba izraziti kroz suodgovornost. Bilo bi važno – napomenuo je – da se svatko, unatoč različitim dužnostima i službama, osjeća sudionikom, odgovornim za posao.

Potom 'zajedništvo', koje se rađa iz odnosa s Kristom. Mnogi od nas rade zajedno, ali ono što jača zajedništvo jest mogućnost da zajedno molimo, zajedno slušamo Riječ, gradimo odnose koji nadilaze jednostavan rad i jačaju vez dobra pomažući si uzajamno. Bez toga bismo mogli biti samo stranci koji surađuju, suparnici koji pokušavaju postići bolje mjesto.

'Poslanje' je ono što nas spašava od okretanja samima sebi. Samo srce otvoreno za poslanje daje da sve što radimo bude uvijek obilježeno obnoviteljskom snagom Gospodinova poziva, i zanosom prema siromašnima, odnosno prema onima kojima nešto nedostaje, i to ne samo u materijalnom smislu, nego i duhovnom, osjećajnom i moralnom. Crkva je pozvana ići u susret svim siromaštvima, i pozvana je propovijedati evanđelje svima, jer smo svi na neki način siromašni. Ali Crkva im ide u susret jer nam oni trebaju: treba nam njihov glas, njihova prisutnost, njihova pitanja i kritike – napomenuo je Papa.

Sudjelovanje, zajedništvo i poslanje, obilježja su ponizne Crkve koja sluša Duha svetoga i stavlja svoje središte izvan sebe. Stoga je završna želja pape Franje cijeloj Rimskoj kuriji da dopusti da ju evangelizira poniznost Božića, jaslica, siromaštva u kojemu je Sin Božji ušao u svijet. Samo služeći i samo razmišljajući o svojem poslu kao služenju možemo doista biti korisni svima. Ovdje smo – ja kao prvi – da bismo naučili klečati i klanjati se Gospodinu u njegovoj poniznosti, a ne drugoj gospodi u njihovu ispraznom bogatstvu.

Pouka je Božića da je poniznost veliki uvjet vjere, duhovnog života, svetosti. Neka nam ju Gospodin daruje, a ako ju još uvijek ne posjedujemo, neka potakne želju u nama, da ono što nemamo, barem možemo početi željeti. Želja je već Duh koji djeluje u svakomu od nas. Molimo ga za milost da možemo željeti i postati muškarci i žene velikih želja – rekao je na kraju papa Franjo. 

(Vatican News - aa)