Evangelii gaudium i bît vjere
Andrea Tornielli
Pred tri tisuće ljudi koji su se u subotu kasno poslijepodne okupili ispred svetišta Ta' Pinu na malteškom otoku Gozo, papa Franjo je govorio o bîti vjere. A njegov izbor da pripremljenom tekstu doda rečenicu: "Radost Crkve je evangelizirati" bio je osobito upečatljiv. Papa Franjo to nije ponovio samo jednom, nego sedam puta. Na kraju gotovo svakog odlomka ponovio je da je radost Crkve: evangelizirati. To je Evangelii gaudium, poticaj iz studenog 2013., koji predstavlja road map njegova pontifikata.
Vraćanje na početke, objasnio je papa Franjo, nije čežnja za neostvarivim poniranjem u vrlo daleku prošlost, niti idealiziranje razdoblja koje se nikada neće vratiti. Vratiti se počecima znači vratiti se bîti, odnosno oporaviti duh prve kršćanske zajednice, vratiti se srcu vjere. A srce vjere je relacija s Isusom i naviještanje njegova evanđelja cijelom svijetu. To, samo to, je bît.
Stoga briga Crkve ne može i ne smije biti briga o prestižu zajednice i njezinih službenika, ona ne može i ne smije biti njezin društveni utjecaj, to jest "važiti", biti "relevantan" na svjetskoj pozornici, u društvu, na mjestima moći. To ne može i ne smije biti potraga za prostorom i pažnjom. Niti to mogu biti profinjenost kulta, savršene ceremonije koje riskiraju postati ono što je Joseph Ratzinger definirao kao "prazno kazalište". Nemir za navještaj i svjedočanstvo, nastojanje na svaki mogući način da se muškarci i žene našeg vremena susreću sa živim Isusom, je zapravo ono što je pokretalo Nazarećaninove učenike i što pokreće one koji danas svjedoče Evanđelje. Jer je radost Crkve evangelizirati, odnosno širiti radost kršćanske poruke.
Značajno je da se papa Franjo devet godina nakon izbora za Rimskog biskupa još uvijek vraća na Evangelii gaudium, svoju najvažniju i najmanje shvaćenu poruku. Poruku koja je naišla na otpor, no koja je također riskirala i riskira da bude pretvorena u slogan od strane onih koji je tek tako, reda radi, ponavljaju. Tako i naviještanje evanđelja završava zarobljeno u aparatima, da bi se tek uguralo u strukture i strategije religijskog marketinga. Ni sinodalni hod koji je Papa snažno želio za cijelu Crkvu nije izuzet od tog rizika, da bude "normaliziran" u crkvenim birokracijama umjesto da bude rizik, otvorenost, slušanje svakoga za obnovljeni misionarski impuls.
Postoji indikatorski test, objasnio je Franjo, kojim se provjerava koliko je Crkva djelotvorno prožeta duhom evanđelja. A to je prihvaćanje, slobodno darovano preuzimanje tereta patnje. Vjernike Malte, otočne "sigurne luke" tijekom stoljeća, i mjestu iskrcaja na koje je stigao sv. Pavao i gdje su prvi kršćani tretirani "s neviđenim čovjekoljubljem", Papa je podsjetio: "Ne možemo se prihvaćati samo među nama, u sjeni naših lijepih Crkava, dok vani mnoga braća i sestre pate i bivaju razapeti od boli, bijede, siromaštva i nasilja”. Riječi su to koje odjekuju riječima crkvenog Oca sv. Ivana Zlatoustog, koji je u jednoj od svojih poznatih propovijedi rekao: "Želiš li častiti tijelo Kristovo? Ne dopusti da ono bude predmet prezira u njegovim udovima, to jest u siromasima, onima bez odjeće kojom bi se pokrili. Ne časti ga ovdje u crkvi svilenim tkaninama, dok ga vani zanemaruješ kad pati od hladnoće i golotinje". Danas, kao i prije dvije tisuće godina, imamo isti indikatorski test.
(Vatican News – at – bj)
