Papa: Mala je Crkva milost; ni u čemu bogata, siromašna u svemu
Crkva, ni u čemu bogata, siromašna u svemu, nesamodostatna i zbog toga uvijek u dijalogu i s onima koji ispovijedaju drugačiju vjeru; živa i otvorena budućnosti, nikada zatvorena u vlastitu ljušturu samo zato što je malobrojna – rekao je Papa na prvom događaju posljednjega dana apostolskoga putovanja u Kazahstan, na susretu s lokalnom Crkvom koju je potaknuo da ne upadne u korupciju i himbenost, te da zajamči više prostora za vjernike laike, kako se ne bi „klerikalizirali“.
Obitelj glazbenika
Biskupi, svećenici, đakoni, Bogu posvećene osobe, sjemeništarci i pastoralni djelatnici, okupili su se u katedrali Majke Božje od neprestane pomoći u Nur-Sultanu. Riječ je o jednostavnoj građevini u koju je papa Franjo stigao u invalidskim kolicima. Dočekali su ga pljesak, cvijeće, zvuci violinā, flautā, harfā i dombre, tipičnoga kazahstanskoga instrumenta o kojemu je Papa govorio u svojem prvom govoru. Glazbenici su bili članovi samo jedne obitelji: 23 osobe, među kojima je troje vlastite djece, a ostala usvojena, među kojima i jedna djevojčica koja je zahvaljujući glazbi nadvladala invaliditet.
Nitko nije stranac
Crkva koju čine brojna lica različite povijesti i tradicije, ali sve ujedinjene jednom vjerom u Isusa Krista – primijetio je Papa te se osvrnuo na riječi biskupa Joséa Luisa Mumbiele Sierre, predsjednika Biskupske konferencije srednje Azije, koji je rekao da veći dio članova Crkve u Kazahstanu čine stranci. Istina je, jer dolazite iz različitih krajeva i zemalja, ali ljepota je Crkve u tomu: jedna smo obitelj u kojoj nitko nije stranac – istaknuo je Sveti Otac.
Kušnja vraćanja
Osvrnuvši se na početke kršćanstva u središnjoj Aziji, s evangelizacijom prvih stoljeća koju su provodili brojni evangelizatori i misionari koji su se posvetili širenju svjetla evanđelja, osnivajući zajednice, svetišta, samostane i bogoštovna mjesta, Papa je napomenuo da postoji kršćanska, ekumenska, baština, koju valja poštovati i čuvati; prenošenje vjere u kojemu su protagonisti bile također brojne jednostavne osobe, djedovi i bake, očevi i majke.
Na duhovnom i crkvenom putu ne smijemo izgubiti sjećanje na one koji su nam navijestili vjeru. Ali, budimo pozorni – dodao je – Nije riječ o gledanju unatrag s nostalgijom, ostajući blokirani na stvarima iz prošlosti i dopuštajući da nas paralizira nepokretnost; to je kušnja vraćanja.
Vjera, uvijek aktualan događaj
Papa govori o „živom sjećanju“, bez kojega bi vjera, pobožnosti i pastoralno djelovanje mogli oslabiti, biti poput vatre od slame, koja se odmah zapali, ali se brzo gasi. Kada izgubimo sjećanje, nestaje radosti. Nestaje također zahvalnost Bogu i braći, jer upadamo u napast da mislimo kako sve ovisi o nama. Gledajući nasljeđe prošlosti – napomenuo je – vidimo da se vjera nije prenosila s koljena na koljeno kao skup stvari koje valja shvatiti i raditi, poput nekog kodeksa koji je utvrđen jednom zauvijek. Ne, vjera se prenosila životom. Dakle, vjera nije lijepa izložba iz prošlosti… to bi onda bio muzej, nego uvijek aktualan događaj. Zbog toga – dodao je Papa – volim reći da vjeru treba prenositi na dijalektu.
Milost je biti malen
Pred brojnim izazovima vjere – posebno onima koji se odnose na sudjelovanje mladih generacija – kao i pred problemima i teškoćama u životu, te gledajući brojčano stanje, u prostranstvu zemlje kao što je ova, mogli biste se osjećati malenima i neodgovarajućima. Ali, upravo evanđelje preokreće logiku brojeva: „Biti maleni, siromašni duhom, blaženstvo je – istaknuo je Papa.
Postoji skrivena milost u malenoj Crkvi, u malenom stadu; umjesto da pokazujemo svoju snagu, svoju brojnost, svoje strukture i sve druge oblike ljudske važnosti, prepuštamo se Gospodinovu vodstvu i ponizno stajemo uz ljude.
Zajedno u dijalogu
Biti maleni također nas podsjeća da nismo sami sebi dovoljni – primijetio je Sveti Otac – odnosno, trebamo Boga i druge, uključujući braću i sestre drugih vjeroispovijesti. Samo zajedno, u dijalogu i međusobnom prihvaćanju možemo uistinu ostvariti nešto dobro za sve. Posebna je zadaća Crkve u ovoj zemlji da ne bude skupina koja se provlači starim stvarima ili se zatvara u svoju ljušturu jer se osjeća malenom, nego zajednica otvorena Božjoj budućnosti, užarena ognjem Duha.
Škole iskrenosti
Papa Franjo je potom ponovno uputio poziv na bratstvo – kako je rekao – među nama koji se brinemo za siromašne i one koji su ranjeni životom, svaki put kada u ljudskim i društvenim odnosima svjedočimo pravednost i istinu, govoreći 'ne' korupciji i laži. Kršćanske zajednice, osobito sjemenište, trebale bi biti škole iskrenosti; ne krute i formalne sredine, nego vježbaonice istine, otvorenosti i dijeljenja. U našim smo zajednicama – prisjetimo se – svi Gospodinovi učenici, svi bitni, svi jednakoga dostojanstva.
Više prostora za vjernike laike
U tom je smislu Sveti Otac potaknuo da se dade više prostora vjernicima laicima. To će biti dobro za vas, kako se zajednice ne bi ukrutile i klerikalizirale. Sinodska Crkva, na putu prema budućnosti Duha, sudionička je i suodgovorna Crkva. Crkva sposobna izići u susret svijetu, jer je usavršena u zajedništvu – istaknuo je papa Franjo te potaknuo prisutne da postanu muškarci i žene zajedništva i mira, koji siju dobro gdjegod se nalaze. Muškarci i žene koji žive i prenose radost, odbacujući strahove i pritužbe, ne dopuštajući da ih ukrute dogmatizmi i moralizmi.
Primjer blaženoga Bukowińskog
Papa se spomenuo i blaženoga Bukowińskog, svećenika koji je cijeli život posvetio brizi o bolesnima, siromašnima i marginaliziranima, a vjernost evanđelju platio zatvorom i prisilnim radom. Rekli su mi da je i prije beatifikacije, na njegovu grobu uvijek bilo svježega cvijeća i upaljena svijeća. To je potvrda da Božji narod zna prepoznati gdje je svetost, gdje je pastir zaljubljen u evanđelje – rekao je Papa. Stoga je biskupe i svećenike, ali i sjemeništarce potaknuo da ne budu upravitelji svetoga ili žandari zabrinuti za poštovanje vjerskih pravila, nego pastiri bliski narodu, žive slike Kristova suosjećajnog srca.
Na kraju im je izrazio blizinu te ih ohrabrio da radosno žive tu baštinu i velikodušno ju svjedoče, kako bi oni koje susreću mogli shvatiti da postoji obećanje nade upućeno i njima. Zajamčivši im pratnju u molitvi, sve je na poseban način povjerio srcu Presvete Marije koju oni na poseban način časte kao Kraljicu mira.
(Vatican News - sc; aa)
