Christus Vivit. Putovi mladih

Ilija Jurić

Peto poglavlje: Putovi mladih

Bog je darivatelj mladosti i taj dar „možemo uzalud rasipati ili primiti sa zahvalnošću i živjeti u punini“ (CV, 134), piše papa Franjo na početku petog poglavlja (CV, 134-178). Milost je biti mlad, to je vrijeme radosti, pjesme, nade i blagoslova (CV, 135).

Mladi su u tom razdoblju života pozvani osmisliti budućnost koja se ne odvaja od svojih korijena, izgrađivati autonomiju, ali ne u samoći (CV, 137). U tom procesu Božja ljubav i život s Kristom ne priječe nas da sanjamo, piše rimski biskup, već naprotiv, „ta nas ljubav uzdiže, potiče i usmjerava prema boljem i ljepšem životu“ (CV, 138).

Gledati svijet očima punim nade

Kada ga je jedan prijatelj upitao na što pomisli kad razmišlja o mladima, papa Franjo je odgovorio: „Vidim mladića ili djevojku koja traži svoj put, koja gotovo lebdi nad zemljom, koja promatra svijet i gleda u horizont očima punim budućnosti, punim nade pa i iluzija. Mladi čovjek […] uvijek grabi naprijed. […] Mlada osoba je obećanje života koje ima u sebi utkan određeni stupanj upornosti; ima dovoljno ludosti da samu sebe zavarava i dovoljno je otporna da se oporavi od razočaranja kojim to može uroditi“ (CV, 139).

Ne promatrati svijet s balkona ili kauča

U ovoj životnoj dobi postoje iskušenja jadikovanja i odustajanja, koja su nasuprot nadama i snovima. Ta iskušenja možemo prebroditi puštajući Isusa u svoju 'barku', jer „vjera u Isusa dovodi do veće nade“ (CV, 141). Rimski biskup također od nas traži da ne budemo u stanju zakočenosti u životu, „kao živi mrtvaci“ (CV, 142). Trebamo iskoristit svoju mladost na najbolji mogući način, ne promatrajući svijet s balkona ili kauča (CV, 143).

Živjeti u punini sadašnjosti

Usmjerenost prema budućnosti ne znači potpuno joj se okrenuti, jer istodobno postoji sadašnji trenutak (CV, 144). Riječi iz Matejevog evanđelja: „Sutra će se samo brinuti za se“ (Mt 6,34) ne znače prepustiti se neodgovornoj raskalašenosti, već „živjeti u punini sadašnjosti, trošeći svoje energije na dobre stvari, njegujući bratstvo i sestrinstvo, slijedeći Isusa i cijeneći sve male životne radosti kao dar Božje ljubavi“ (CV, 147). U vezi s tim Papa za primjer stavlja kardinala Francisa Xaviera Nguyena Van Thuana, koji je uvijek nastojao „iskoristiti sadašnji trenutak“ te je čak i za vrijeme zatočeništva u koncentracijskom logoru sam sebi govorio: „Iskoristit ću prigode koje se nude svakoga dana, svoje ću uobičajene poslove obavljati na izvanredan način“ (CV, 148).

Želja za životom i Božji plan ljubavi za svakoga

Postoji paradoks, a to je da tamo gdje mislimo da nas je Bog napustio i da nema više nikakve nade za spasenje postaje mjesto susreta s Bogom. Tako mnogi mladi ljudi s tjelesnim, mentalnim i osjetilnim invaliditetom posebno osjećaju želju za životom i stjecanjem novih iskustava. Njima Gospodin Isus daje druge darove koje je zajednica pozvana prepoznati i cijeniti, kako bi mogli otkriti njegov plan ljubavi za svakog od njih (CV, 149).

U prijateljstvu s Kristom

Nikad nećemo dosegnuti dubinu svoje mladosti niti znati puninu mladenaštva ako ne budemo živjeli u prijateljstvu s Isusom, našim velikim Prijateljem (CV, 150). „Pravom prijatelju nema cijene“ (Sir 6,15), jer iskustvo prijateljstva znači otvorenost, razumijevanje i briga za druge, izlazak iz vlastite udobnosti i izoliranosti i dijeljenje svog života s drugima (CV, 151). Isus nas nikada ne napušta, iako se katkad čini da šuti (CV, 154). Čak i ako odemo od njega „on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati“ (2 Tim 2,13).

Kao i s prijateljem, tako i s Isusom razgovaramo i dijelimo najdublje tajne. Kroz molitvu bolje upoznajemo Krista. „Molitva je i izazov i avantura. I to kakva avantura! […] Kad molimo, počinjemo 'igrati' za njega i otvaramo mu prostor da može djelovati, ući i izboriti pobjedu“, piše Rimski biskup (CV, 155).

Rast i sazrijevanje

Mnogi se mladi brinu o svome fizičkom izgledu, nastojeći razviti tjelesni snagu ili poboljšati svoj izgled. Drugi rade na razvijanju svojih talenata i znanja, a neki na nečem višem, trude se i nastoje rasti na dugovnom planu. Zbog tog plana treba ostati povezan s Isusom, treba 'ostati online'. Kao što pazimo da ne izgubimo vezu na internetu tako se isto trebamo brinuti oko naše povezanosti s Gospodinom, da ta veza bude aktivna (CV, 158).

Papa: Gospodin mi je dao obnovljenu mladost

Svako je razdoblje života tajna milost i ima svoju vrijednost. U svakom trenutku možemo obnoviti i razvijati svoju mladost, a Franjo za početak svoje papinske službe kaže: „Gospodin je proširio moje obzore i dao mi obnovljenu mladost“ (CV, 160).

Nije moguće postati svet i naći ispunjenje kopiranjem drugim niti kopiranjem svetaca i njihovog života. Svatko od nas mora otkriti tko je i razviti svoj način svetosti. Naš život mora biti proročki poticaj i nadahnuće drugima (CV, 162).

Putovi bratstva

U bratskoj, sestrinskoj, velikodušnoj i milosrdnoj ljubavi izražava se naš duhovni rast. Vrhunac te ljubavi je 'ekstaza' „koja se sastoji u izlaženju iz samoga sebe i traženju dobra drugih, sve do spremnosti da dadneš svoj život“ (CV, 163). Ta izlaženja iz sebe samih možemo iskusiti susretom s Bogom i kada u drugima otkrijemo dostojanstvo i njihovu veličinu kao Božjih slika i djece jednoga Boga (CV, 164).

Nikada ne smijemo prestati slušati Božji poziv na opraštanje, napominje Papa, jer nas rane koje nosimo u sebi mogu dovesti u napast povlačenja od drugih tako da se zatvaramo u sebe i nakupljamo zla pamćenja (CV, 165).

Ne dopustimo da nam ukradu bratstvo

„Svako doba ima svoju ljepotu, a mladosti ne smije nedostajati zajednička utopija, sposobnost da se sanja zajedno“ (CV, 166). Bog poziva mlade na razdragano veselje koje se doživljava u bratskom i sestrinskom zajedništvu, na zadovoljstvo dijeljenja s drugima, jer „blaženije je davati nego primati“ (Dj 20,35), a „Bog ljubi vesela darivatelja“ (2 Kor 9,7). Tako Rimski biskup citira jednu afričku izreku koja kaže: „Ako želiš ići brzo, idi sam. Ako želiš doći daleko, hodaj s drugima“ te dodaje da ne dopustimo da nam ukradu bratstvo (CV, 167).

Živjeti u društvu i svijetu

Osjećaj bratstva, sestrinstva i ljubavi može izgubiti svoju bit kada mala grupa mladih postaje produžetak osobnog „ja“. Oni koji se zatvaraju u male grupe, pokušavaju izbjeći izazove i probleme svijeta koji je velik. Taj problem postaje još opasniji ako se poziv vjernika laika doživljava samo kao oblik služenja u Crkvi, i to kao zatvaranje u same sebe. Poziv vjernika laika prije svega je usmjeren „na ljubav u obitelji i na društvenu i političku ljubav“. „To je konkretna obveza, koja polazi od vjere, sa svrhom izgrađivanja novog društva, to znači živjeti u društvu i svijetu da bi se evangelizirale njegove različite instancije, da bi se radilo na tome da poraste mir, sklad, pravda, ljudska prava i milosrđe i na taj način širilo Božje kraljevstvo na ovome svijetu“ (CV, 168).

Raditi za mir, pravdu, ljudska prava

Osvrćući se na ovaj Papin poziv na otvaranje svijetu, rad i brigu za mir, pravdu, ljudska prava i milosrđe, valja upozoriti da određena duhovnost koja se danas širi, a koju „proizvodi suvremena kršćanska glazba gradi jasne zidove između vjernika i svijeta. Iako se ne da eksplicitno uvidjeti u riječima tekstova, glazba s takvom duhovnošću proizvodi sektaški mentalitet“ (Zoran Grozdanov).

Papa moli „mlade ljude da izađu iz okvira svojih malih skupina i grade društveno prijateljstvo i traže opće dobro“. To nije nimalo lako, jer se treba nečeg odreći, ali ako to učinimo, možemo se boriti za naš zajednički cilj ostavljajući tako po strani naše razlike. To traženje zajedničke točke usred mnogih razlika, podizanje mostova i izgrađivanje mira, znači doživjeti kulturu susreta, koju mladi mogu živjeti sa strašću (CV, 169).

Biti socijalno zauzeti

Sinoda je prepoznala kako su mnogi mladi danas posebno socijalno zauzeti, bilo da se radi o inicijativi volonterstva, aktivnoga građanstva i društvene solidarnosti, potrebno ih je pratiti i hrabriti (CV, 170). Neke skupine mladih u župama ili školama često odlaze starijima i bolesnima. Tako dobivaju više od onoga što daju, jer imaju hrabrosti dotaknuti patnje drugih (CV, 171).

U naviještanju Evanđelja ne postoje granice, nema ograda

Mladi kršćani su pozvani posvuda svjedočiti Evanđelje, a biti apostol nije jednostavno. Kao što je jednom rekao sveti Alberto Hurtado: „biti apostoli ne znači nositi značku na ovratniku. To ne znači govoriti o istini, nego je živjeti, utjeloviti je u vlastitome životu, pretvoriti se u Krista. Biti apostol ne znači nositi baklju u ruci, posjedovati svjetlo, nego biti svjetlo [...]. Evanđelje [...] više no lekcija je primjer. Poruka pretočena u konkretan život“ (CV, 175).

U naviještanju Evanđelja ne postoje granice, nema ograda, Krist želi da donosimo plodove, „jer se 'dajući – prima', a najbolji način da se pripremi svijetla budućnost jest živjeti sadašnjost s predanošću i velikodušnošću“ (CV, 177-178).