Christus Vivit. Mladi s korijenima
Ilija Jurić
Šesto poglavlje: Mladi s korijenima
Prethodno se papa Franjo posvetio putovima mladih, njihovom osmišljavanju budućnosti koja se ne odvaja od svojih korijena (CV, 137). Šesto poglavlje poprilično je kratko (CV, 179-201), u njemu Rimski biskup nastoji potaknuti mlade ljude da promisle o važnosti korijena. Započinje kratkom slikom mladih i lijepih stabala koji se, ako nemaju duboko i rašireno korijenje koje ih čvrsto drži na zemlji, nakon oluje mogu naći kako beživotno leže na tlu. „Zato me – piše Papa – toliko boli kad vidim kako se mlade katkad potiče da grade budućnost bez korijena, kao da svijet sada počinje“ (CV, 179).
Ne dopusti da ti se iščupaju korijeni
Oni koji od mladih traže da preziru povijest, tradiciju, da zanemaruju sve prethodno, da odbacuju duhovno i ljudsko bogatstvo, žele ih kao plitke, iskorijenjene i nepovjerljive osobe. Tako uništavaju različitost i olakšavaju različitim ideologijama da na taj način mogu vladati bez njihova otpora (CV, 181). Mladima se manipulira i drugom taktikom kako bi se ostvarile osobne, financijske ili političke koristi. Ta taktika ide od obožavanja mladosti do prijezira svega što nije mlado. Tim se načinom mladi u konačnici degradiraju te im se oduzimaju sve stvarne vrijednosti (CV, 182).
Ljepota u mnogim stvarima
Mladi čovjek ne smije brkati ljepotu s vanjštinom. Zato treba otkriti ljepotu u prljavom radniku koji se radostan vraća kući svojoj obitelji; ljepotu u zajedništvu obitelji okupljene za stolom, pa i ako je trpeza siromašna; ljepotu u nepočešljanoj ženi poodmakle dobi koja se brine za svog bolesnog supruga iako sama nema snage i zdravlja za takvo što; ljepotu u vjernosti supružnika iako su dani prve zaljubljenosti davno prošli; u konačnici, ljepotu u svim ženama i muškarcima. Tu ljepotu treba otkriti i na njoj graditi sretnu obitelj i unapređivati socijalno prijateljstvo (CV, 183).
Ideologija „duhovnosti“ bez Boga, bez brige za siromašne
Pokušaj promicanja duhovnosti bez Boga, bez brige za siromašne i one koji pate te raznih ponuda nekakvog budućeg raja koji se stalno odgađa za neko drugo sutra, ideologija je koja mlade neće učiniti mlađima, već će ih pretvoriti u roblje. Nasuprot tome, Rimski biskup predlaže „drugi put, temeljen na slobodi, entuzijazmu, kreativnosti, novim obzorima, dok istodobno njeguje korijene koji daju snagu i pružaju oslonac“ (CV, 184), jer – kako Franjo kaže na drugom mjestu – „tradicija su korijeni koji jamče da drvo raste, cvjeta i donosi plodove“, „tradiciju živimo kao stablo, koje je živo i koje raste“.
Kulturno razaranje i homogenizacija mladih
Danas je također prisutna „homogenizacija“ mladih. Taj proces je opasan jer zamagljuje njihovo mjesto podrijetla i pretvara ih u serijska bića kojima se može lako manipulirati. To kulturno razaranje jednako je „opasno kao i nestanak životinjskih i biljnih vrsta“ (CV, 186). Zbog tog mladi moraju preuzeti brigu o korijenima, jer će oni pomoći u rastu, cvjetanju i donošenju ploda.
Mladi otvoreni prema starijima
Okrenutost prema budućnosti ne treba zakloniti prošlost i u tome mladima treba pomoći da otkriju bogatstvo prošlosti. To je čin ljubavi (CV, 187). U tom činu, mladi trebaju biti otvoreni prema starijima kako bi se mogli okoristiti njihovim iskustvima (CV, 188). O tome ima riječi i u Svetom pismu: „Nek' ti je mjesto u staračkom zboru; i vidiš li mudraca, drži se uz njega. [...] Vidiš li razborita čovjeka, rano ga posjeti i neka tvoja stopala istaru njegov prag“ (Sir 6,34.36).
Poštivanje roditelja, uz kritički duh
Također, u Bibliji se traži poštivanje svojih roditelja uz obećanje „da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji“ (Ef 6,3). To ne znači da se sa svime što kažu mora usuglasiti, jer i u takvom odnosu treba imati kritički duh. Ovdje je riječ da mladi budu otvoreni za primanje mudrosti koja se prenosi s koljena na koljeno, koja sa sobom nosi prisutnost kolektivnog sjećanja (CV, 190). Stara izreka kaže: „Kad bi mladić znao a starac mogao, ne bi bilo toga što ne bi mogli postići“ (CV, 191).
Snovi i vizije
Ako su otvoreni Duhu Svetom, mladi i stari zajedno tvore divan spoj. Stari sanjaju sne koji nose trag iskustva i sijedih vlasi, a mladi gledaju viđenja koja su ukorijenjena u sne starijih koji im proširuju svoj obzore i pokazuju nove putove (CV, 192-193). Možemo biti sigurni da su naši preci sanjali nas i naš bolji život. Taj san, želja za boljim životom svojih potomaka blagoslov je kojeg se treba spominjati kako bismo ga i mi sami mogli dalje prenositi (CV, 194). Zbog svega navedenog dobro je pustiti starije da pripovijedaju svoje duge priče i treba biti strpljiv. Mogu se činiti mitološkim, plodom mašte, ali one su bez obzira na to pune bogatih iskustava, simbola i skrivenih poruka (CV, 195).
Potpora starijih
Obraćajući se starijima, papa Franjo traži da oni budu čuvari sjećanja, da podupiru zajednicu u djelovanju i borbi na polju života (CV, 196). U ponudi mladima, stariji mogu „podsjetiti današnje mlade u kojima se miješaju herojske ambicije i nesigurnosti da je život bez ljubavi besplodan, […] da je veća radost u davanju nego u primanju i da se ljubav ne pokazuje samo riječima već i djelima“, piše Rimski biskup (CV, 197).
Riskirati zajedno
Tko radi, taj i riskira, čini pogreške. Može se činiti da naš život ima zbrkanu priču, pa nas mogu obuzeti sumnje. No, cjelokupna slika priča veličanstvenu priču, a to je slika života koju vidi Bog. Tako stariji, promatrajući život, mogu instinktivno spoznati što se krije iza cijele zbrke i mogu na trenutak prepoznati što to Bog izvodi (CV, 198). Osvrtati se na prošlost znači učiti iz povijesti i liječiti stare rane, a gledati u budućnost znači jačanje entuzijazma, davanje krila snovima, poticanje proroštva i omogućivanje nade da procvjeta (CV, 199).
Naviještanje Radosne vijesti
Kako bi se danas navijestila Radosna vijest, mora se voljeti doba u kojem se živi sa svim njegovim mogućnostima i sa svim njegovim prijetnjama, radostima, tugama, bogatstvima, ograničenjima, uspjesima i zabludama (CV, 200). Crkva je „poput kanua u kojem stariji pomažu tako što određuju pravac plovidbe ravnajući se prema položaju zvijezda, dok mladi veslaju zamišljajući što ih dalje čeka“, zaključuje Papa (CV, 201).