Utiranje puta sinodalnoj Crkvi mogao bi biti najveći doprinos Franjinog pontifikata

Uz 10. obljetnicu Franjina pontifikata

Kardinal i nadbiskup Buenos Airesa Jorge Mario Bergoglio izabran je za 266. papu na konklavi 13. ožujka 2013. godine. Izabrao je ime Franjo želeći u svojem djelovanju slijediti sv. Franju Asiškog, koji je životom radikalno svjedočio evanđelje propovijedajući siromaštvo, poniznost i čistoću. Papa Franjo prvi je isusovac izabran za poglavara Katoličke crkve, kao i prvi koji dolazi iz Južne Amerike te prvi papa izvan Europe nakon Grgura III. iz 8. stoljeća.

Ususret desetoj godini pontifikata pape Franje, za osvrt na dosadašnje Papino djelovanje pitali smo dvoje teologa, svećenika Branka Jurića, doktora moralne teologije i vicerektora Papinskoga zavoda Campo Santo Teutonico u Vatikanu te teologinju Anu Marčinko koja trenutno djeluje u Isusovačkoj službi za izbjeglice (JRS), nakon što je devet godina devet vodila Vijeće i Ured za mlade u Dubrovačkoj biskupiji.

Življeno evanđelje

Uvodno valja izdvojiti izjavu pape Franje: „Želim Crkvu koja će izaći na ulice, među ljude“. Papino glavno usmjerenje poziv je svećenicima i laicima, Crkvi, da budu zajednica koja će izlaziti u susret svijetu, donoseći mu radosnu vijest. Branko Jurić reći će kako to jest temeljno poslanje Crkve, a na koje podsjeća i papa Franjo.

– Isusov nalog „Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje“, odnosno dobru i radosnu vijest, sigurno ne znači zatvoriti se, biti nekakva autoreferencijalna zajednica bedema i predziđa. Valja izaći među ljude našeg vremena, osjetiti njihove egzistencijalne i duhovne potrebe te „propovijedati evanđelje najprije životom, a ako je potrebno i riječima“. Ovaj savjet koji se pripisuje sv. Franji iz Asiza, a koji je navodio i papa Franjo, pomaže nam razumjeti da Isusovi učenici i učenice ne smiju biti nametljivci sa sektaškim mentalitetom, nego se valja prije svega truditi živjeti evanđelje. Uvijek među ljudima, na ulici, posvuda. Jedino življeno, inkarnirano, evanđelje može biti privlačno. To, naravno, ne znači biti savršen, bez grijeha. Pa i poruka oprosta je dio radosne vijesti. Papa Franjo, istina, želi Crkvu koja izlazi, ali ne bilo kakvu, nego poniznu, siromašnu, sposobnu za dijalog te punu radosti i nade, uvodno nam govori Jurić.

Ana Marčinko dodat će kako je pontifikat pape Franje po mnogo čemu snažan apel na gradnju društva u kojem se nitko neće osjećati isključen. Stoga je poseban naglasak Papa stavio i na migrante. U posjetu otoku Lampedusi 2013. godine ravnodušnost kojom europska, a i svjetska, javnost prati stradanja ljudi koji dolaze u Europu papa Franjo nazvao je „sramotom“. I u 2022. govori kako se „Kraljevstvo Božje izgrađuje zajedno s migrantima“.

– Papa Franjo u svojim je govorima vrlo direktan i jasan, ne prenosi neku novu logiku, nego samo tumači evanđelje. Nažalost, kršćanska Europa, kako je neki vole nazivati, još je uvijek u strahu pred čovjekom koji je u potrebi. Vjerujem da bilo tko, tko je ikad bio u kontaktu s migrantima na njihovom putu, slušao s čim su se sve morali nositi, može potpisati Papine riječi iz Lampeduse. Papa Franjo nikad nije odustao od poticanja na to da postanemo zajednica u kojoj će uvijek biti mjesto više za drugoga, da budemo zajednica bližnjih. Kad bi odustao od toga, odustao bi od kršćanstva, kaže Marčinko.

O tabu temama

Govoreći o djelovanju unutar same Crkve, teolog Jurić kaže kako papa Franjo potiče na čitanje Svetog pisma, hrabrost teologa i dijalog, kao i govor o temama koje su ranije bile tabu.

– Prokazuje klerikalizam, suočava se sa zlostavljanjima od strane ljudi iz Crkve, promiče krsni poziv svih vjernika. U Crkvi, nadalje, želi klimu prihvata, milosrđa, posebice marginaliziranih ili drugačijih, od migranata do LGBT+ osoba, od siromašnih do ljudi koji imaju drugačiji svjetonazor, vjeru ili kulturu. Iz predanosti međureligijskom dijalogu nastao je „Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život“ koji je svakako prekretnica u odnosima muslimana i kršćana te je otvoren svim ljudima dobre volje, govori nam.

Također, Papa veliku pažnju posvećuje i djelovanje laika u Crkvi. 2022. godine objavljen je Praedicate Evangelium u kojemu Sveti Otac piše kako je „svaki kršćanin, na temelju krštenja, misionar-učenik u onoj mjeri u kojoj je pronašao Božju ljubav u Kristu Isusu. To se ne može zanemariti u ažuriranju Kurije, čija reforma stoga mora uključivati ​sudjelovanje laika, također u funkcijama upravljanja i odgovornosti.“ Teologinja Marčinko reći će kako u tom smjeru Papa nastavlja put koji je otvoren Drugim vatikanskim koncilom.

– Konstitucijom Praedicate Evangelium završen je proces koji je trajao devet godina, i kako sam papa Franjo naglašava, započeo je i prije njegovoga pontifikata. Upravo zato što je ta reforma bila potrebna i jasna i prije, on je od početka stavio naglasak na njeno provođenje. Ova reforma nastoji unijeti dinamiku u odnosima te Kuriju iz tromosti prebaciti u proaktivnu poziciju. Stoga se najveći naglasak u reformi stavlja na Dikasterij za evangelizaciju kojemu na čelu ostaje Papa. Donošenje radosne vijesti svijetu temeljno je poslanje Crkve, ono mora biti lišeno svakog prozelitizma, s misijom obogaćenja vremena i kulture u kojima živimo. Ova reforma odraz je onoga što se na terenu u nekim partikularnim Crkvama već događa, a u mnogima se mora tek dogoditi. Novost je da pročelnici dikasterija mogu biti laici, muškarci i žene, i da su imenovani na mandate, što daje zdravu dozu fluidnosti unutar organizacije, kaže Ana Marčinko.

I žene na mjestima odlučivanja

Papa Franjo sve više uključuje žene u hijerarhijski život Crkve, ističe da muškarci i žene imaju različite uloge i različito promatraju svijet od kojega su oba uvida vrijedna. Naša sugovornica kaže kako su Papini postupci u tom smislu prirodni i normalni, nešto što ju ne iznenađuje.

– Živimo u 21. stoljeću u kojem bismo iza sebe trebali ostaviti sve oblike diskriminacije i neravnopravnosti. Prve velike iskorake je, pa i po pitanju žena, učinio Isus koji je imao bratske relacije sa ženama i imao, ne samo učenike, nego i mnoge učenice. Zanimljive su i evanđeoske prispodobe, primjerice ona o ženi koja traži i pronalazi izgubljenu drahmu, koju Isus izgovara zajedno s onom o pastiru koji izgubi i pronalazi svoju ovčicu. Isus je bio pažljiv. Najmanje polovicu Crkve čine žene i posve mi je logično da bi i žene trebale biti na mjestima gdje se donose odluke. Iako sam osobno uvijek osjećala da imam dovoljno prostora, da me se gleda kao profesionalca te nisam na svojoj koži osjetila posebnu vrstu diskriminacije, čitala sam i slušala o onima koje to jesu doživljavale ili to žive. Zato hvala papi Franji i svima drugima u Crkvi i društvu koji su spremni činiti više za ravnopravnost i jednake prilike, kaže sugovornica Marčinko.

Branko Jurić nastavlja kako Papa osobito promiče prava i dostojanstvo žena. Omogućio je da žene mogu primati donedavno nedostupne službe, poput akolitata i lektorata, spominjući da je u tom pogledu došlo do „razvoja nauka“. Papa je ustanovio dva povjerenstva koja proučavaju ulogu đakonica u povijesti Crkve, a o đakonicama se otvoreno govori i u trenutnom sinodskom hodu.

– Također je važno da i u Rimskoj kuriji ženama povjerava neka upravna ili druga istaknuta mjesta gdje se donose odluke. Djeluje postepeno, ali nastavlja ići naprijed. Redovnicama poručuje da njihov poziv nije biti domaćice svećenicima, no ako neka od njih ipak želi biti domaćica, da to onda bude u domovima za bolesne i nemoćne osobe. Želi reći: ne sluganstvu i podložništvu, da služenju. Također, osuđuje primitivizam i nasilje nad ženama te proziva muški šovinizam. Sve u svemu, smatram da Franjo čini pomake po ovom pitanju, a da mi, cijela Crkva, možemo i moramo više, kaže nam sugovornik Jurić.uu                                                                                                            

Ekološko-socijalna enciklika

Papina enciklika Laudato si' iz 2015. posvećena je svijetu koji je darovan ljudima na upravljanje. Dva su glavna razloga Papine zabrinutosti za planet Zemlju: klimatske promjene i gubitak bioraznolikosti. Teologinju Marčinko pitamo kako tumačiti Laudato si', a da se ne prijeđe u klimatski alarmizam.

– Papa Franjo čini veliki iskorak objavivši prvu ekološko-socijalnu encikliku, nastavljajući tako put koji su započeli njegovi prethodnici, dajući toj gorućoj temi novi naglasak. Klimatske promjene jedan su od velikih uzroka migracija, naše neodgovorno ponašanje najviše osjete najsiromašniji. I dok je enciklika svojevrstan apel vlasti za mijenjanjem politika, istovremeno je i apel za podizanje svijesti svakog pojedinca, jer promjena se uvijek događa na osobnoj razini. Zemlja na kojoj živimo nam je darovana, ne da je iskorištavamo, nego da je nadograđujemo i unaprjeđujemo. Svojim znanjem i talentima, od nje činimo dom, ne samo za sebe nego i za one oko sebe, ali i za one koji tek dolaze nakon nas. Odnos prema stvorenome i darovanome je refleksija našeg odnosa prema Stvoritelju, na to nam papa Franjo na poseban način skreće pozornost. Gubitak bioraznolikosti, izumiranje biljnog i životinjskog svijeta, osiromašenje zemlje su upozorenja koja nam glasno progovaraju da nešto u našem funkcioniranju nije dobro. Stoga se Papa ne boji se biti kritičan prema sebi i svojoj zajednici, jer osjeća da mora biti glas onih koji najviše trpe, govori Marčinko.

Sinodalnost stil života

Još jedna od aktualnosti u Crkvi je hod: „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“, koji se odvija od 2021. a svoju temeljnu etapu imat će u listopadima 2023. i 2024. kada zasjeda XVI. redovna opća skupština Biskupske sinode. Nakon nje slijedi etapa provedbe, koja će ponovno uključivati partikularne Crkve. Naš sugovornik Jurić kaže kako na trenutnu sinodu mnogi gledaju s nadom.

– Papa Franjo hoće da svi vjernici postanu subjekti svoje Crkve. Sinodalnost je oblik i stil života i odlučivanja rane Crkve, stoga je ovaj hod u određenom smislu povratak izvorima. Crkva razmišlja o svom poslanju u današnjem prostoru i vremenu. Sinodalnost nosi glavne teme Drugog vatikanskog koncila koje Crkvu potiču na hrabre korake naprijed – u svijet, ususret suvremenom čovjeku, i onim ljudima koji su izvan Crkve, koji nisu kršćani, pa i onima koji preziru religiju ili se neprijateljski odnose prema Crkvi i vjernicima. Naglasak je na slušanju svih, osobito ljudi na egzistencijalnim periferijama, jer Bog sigurno nadilazi sve naše etničke, religijske, lokalne, institucionalne ili „šengenske“, a uvijek navodno stroge identitetske granice. Teško je predviđati kakvi će biti rezultati. Trenutna osnova za daljnji hod je Dokument kontinentalne faze Sinode koji se može pronaći na stranici synod.va na više jezika. Tu se vidi koje promjene katolici iz cijelog svijeta žele u svojoj Crkvi. Sada se od involviranih očekuje da u molitvi i međusobnom dijalogu ponizno razluče što Duh govori Crkvi, kaže nam Jurić.

Potrebni hrabrost i strpljenje

No, sinodalni put također otvara pitanja. Crkva u Njemačkoj iznosi neke stavove koji su različiti od dosadašnjeg učenja Katoličke crkve. Pitamo našeg sugovornika koje će biti posljedice tih kretanja. Hoće li doći do ekskomunikacije njemačkih biskupa, ako budu ustrajali na drukčijim stavovima o seksualnom moralu Crkve. Papa Benedikt XVI je 2008. naveo da su crkvena učenja iznesena u enciklici Humanae Vitae Pavla VI. nepromjenjiva.

– Njemački su se biskupi nedavno na razgovorima u Vatikanu više puta pozivali na Dokument kontinentalne faze Sinode u kojemu su prijedlozi katolika iz cijelog svijeta. Njihov predsjednik biskup Georg Bätzing rekao je da Sinodalni put Katoličke crkve u Njemačkoj treba shvatiti kao dio sinodske dinamike koja je zahvatila cijelu Crkvu, odnosno da se teme kojima se bave njemački katolici raspravljaju i u drugim dijelovima svjetske Crkve. Istina je da zbog različitih okolnosti postoje različiti naglasci u pojedinim mjesnim Crkvama u svijetu, a te razlike postoje i unutar Njemačke, kao i unutar Rimske kurije. Nije u Njemačkoj isto u bivšim zemljama DDR-a i recimo u Bavarskoj. A ni među krajevnim Crkvama poput naših srednjoeuropskih i jugoistočnih koje su živjele pod komunizmom. Čitajmo Pavlove poslanice ili pisma Crkvama iz Otkrivenja. Budimo odgovorni jedni za druge ne zauzimajući poziciju preuzetnih farizeja. Kristov nauk je nepromjenjiv, ali je promjenjivo naše razumijevanje tog nauka. O tome nam više mogu reći oni koji proučavaju Sveto Pismo i povijest Crkve. Za pronalaženje rješenja u trenutnim napetostima, koje su, kako kaže i Papa, dobre za Crkvu, potrebni su hrabrost i strpljenje. On također smatra da se nauk ne može sačuvati bez napredovanja. Ne mislim, dakle, da će doći do ekskomunikacije ili raskola, ali jedinstvo treba njegovati zajedničkim hodom, dijalogom, osobito slušanjem i poštivanjem određenih različitosti, odgovara nam teolog Jurić.

Čuvanje tradicije i nauka

Pontifikat pape Franje različiti javni dionici različito ocjenjuju, tako da ga se dijelom optužuje da je „preslobodan“ u pristupanju drugim religijama i vjerovanjima, sjetimo se Sinode o Amazoniji, dok ga se s druge strane hvali kao onoga tko izlazi na periferiju i otvara dijalog. Kako tumače Papine postupke kada govorimo o čuvanju katoličke tradicije i nauka, ali i cijeli Papin pontifikat, upitali smo naše sugovornike. Ana Marčinko kaže kako je potpuno normalno da se djelovanje javne osobe tumači različito.
– Na osobnoj razini, drago mi je što je na početku moga profesionalnog rada u Crkvi papa Franjo njen poglavar. Od prvih koraka osjećala sam da je to čovjek s kojim dijelim viziju, što mi uvelike pomaže da ostvarim svoju misiju koju prepoznajem kao čovjek, vjernica i profesionalac. Smatram da je sve Papino djelovanje usmjereno prema očuvanju vjere te njegovanju i razvoju tradicije. Jer živjeti ne znači istovremeno ne poštovati nešto što je bilo prije nas, nego znači nastaviti graditi. Ponekad tradiciju doživljavamo kao nešto što je potrebno konzervirati, umjesto da je prepoznajemo kao „šalabahter“ za današnji život. Od koga ju je potrebno štititi? Od današnjeg čovjeka? Pa ona mu je temelj da nastavi graditi i ne zaustavi se na njoj. Zato papa Franjo tradiciju vidi kao živo stablo koje ima korijene, ali i na kojemu uvijek rađaju i novi plodovi, reći će Ana Marčinko.

Branko Jurić govori kako je Papa u skoro deset godina pontifikata učinio mnogo: dinamizirao je odnose u Crkvi, počevši od Kurije, a nastavljajući svoje prethodnike želi biti moralni autoritet u svijetu s naglaskom prema slabima i ugroženima svih vrsta.

– Iznimno dobro aktualizira evanđeosku poruku za današnjega čovjeka, jednostavno, a ne banalizira. Nisu mu strani ljudi u vremenu globalnoga indiferentizma, prezira ljudi i brutalnih sukoba i ratova. Zadivljuje s koliko žara svakodnevno propovijeda evanđelje i susreće brojne ljude. Malo tko je ravnodušan kada vidi njegove zagrljaje s bolesnim, siromašnim, perifernim i „otpisanim“ osobama. Upravo je tu odgovor na to što Franjo posebno naglašava i prije svega živi. Posebno su mu važni susreti, skromnost i učenje od drugih. Pristupačnošću pokazuje naravnost, a ta vrlina mu, iako je svjestan svoje učiteljske službe, omogućuje da u razgovorima s Bogom i ljudima i dalje uči. Tim osobnim primjerom utire put istinski sinodalnoj Crkvi, što bi mogao biti najveći doprinos njegova pontifikata, zaključuje teolog Jurić.

Jakov Kršovnik | Novi list