Papa mladima: Upitajte se što činite za druge, za društvo i Crkvu

Govor pape Franje na susretu s mladima

Papp Laszlo Budapest Sportarena, 29. travnja 2023.

Dicsértessék za Jézus Krisztus! [Hvaljen budi Isus Krist!]

Draga braćo i sestre, želio bih vam reći köszönöm! [hvala!] Hvala za ples, hvala za pjesmu, za hrabra svjedočanstva i hvala svakom pojedinom što ste ovdje: sretan sam što sam s vama! Hvala.

Mons. Ferenc rekao nam je da je mladost vrijeme za velika pitanja i velike odgovore. Istina je, i važno je da postoji netko tko provocira i sluša vaša pitanja, a tko vam ne daje lake i unaprijed spakirane odgovore, već vam pomaže da neustrašivo izazovete avanturu života u potrazi za velikim odgovorima. Unaprijed spakirani odgovori ne koriste, ne čine sretnima. Zapravo, tako je Isus činio. Bertalan, rekao si da Isus nije lik iz knjige priča ili superjunak iz stripa, i to je istina: Krist je Bog od krvi i mesa, živi Bog koji nam se učinio bliskim. On je Prijatelj, najbolji od prijatelja, on je Brat, najbolji od braće, i vrlo je dobar u postavljanju pitanja, eh? U Evanđelju, on, koji je Učitelj, zapravo postavlja pitanja prije nego što odgovori. Pomišljam na ono kada se našao pred onom preljubnicom u koju su svi upirali prstom. Isus intervenira, oni koji su je optuživali odlaze te On ostaje sam s njom. Zatim je obazrivo pita: „Ženo, gdje su? Zar te nitko ne osudi?“ (Iv 8,10). Ona odgovara: „Nitko, Gospodine!“ (r. 11). I tako, dok to govori, shvaća da Bog ne želi osuditi, nego oprostiti. Zapamtite ovo: Bog ne želi osuđivati, već opraštati. Bog uvijek oprašta. Kako se kaže na mađarskom: „Bog uvijek oprašta“? [Prevoditelj kaže na mađarskom, Papa pita: Kako se kaže? Prevoditelj ponavlja, a Papa okrenut prema mladima pita: Kako se kaže, svi? Mladi odgovaraju svi skupa. Papa poziva: Još jednom! Mladi odgovaraju.] Ne zaboravite to, eh? [Mladi plješću]. I on je spreman pridignuti nas u svakom našem padu! S Njim se stoga nikada ne smijemo bojati hoditi i napredovati u životu. Razmislimo i o Mariji Magdaleni koja je na uskrsno jutro prva ugledala uskrsloga Isusa – i imala je ona život, eh! Ali ga je prva ugledala. Bila je u suzama pokraj praznog groba, a Isus je pita: „Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?“ (Iv 20,15). I tako, životno dirnuta, Marija Magdalena otvara svoje srce, govori mu o svojim tjeskobama, otkriva svoje želje i svoju ljubav. „Gdje je Gospodin?“

A pogledajmo Isusov prvi susret s onima koji će postati njegovi učenici. Dvojica od njih, upućeni od Ivana Krstitelja, kreću za njim. Gospodin se okreće i postavlja jedno jedino pitanje: „Što tražite?“ (Iv 1,38). I ja… i ja pitam, ali neka svako odgovori u srcu. Nakon što postavim pitanje, ostanimo u šutnji. Moje pitanje je: „Što tražite? Što tražite u životu? Što traži tvoje srce?“. U šutnji neka svatko ogovori u sebi. Što tražim? I Isus ne propovijeda puno, ne, pokazuje put, čini put svakome od nas. Isus hodi blizu svakome od nas, ne želi da njegovi učenici budu školarci koji ponavljaju lekciju, nego On želi da učenici budu mladi slobodni i u pokretu, suputnici Boga koji sluša, koji sluša njihove potrebe i koji je pažljiv na njihove snove. Zatim, nakon dugo vremena, dva mlada učenika loše posrću – jer su Isusovi učenici puno posrtali, eh? – Isusu upućuju krivi zahtjev, to jest da mogu stajati s njegove desne i s lijeve strane kada On postane Kralj. Željeli su se penjati ova dvojica, eh? No, zanimljivo je vidjeti da ih Isus ne kori što su se to usudili, ne kaže im: „Kako se usuđujete, prestanite sanjati o tim stvarima!“. Ne, Isus ne ruši njihove snove, ne ruši, nego ih ispravlja kako ih ostvariti. Prihvaća njihovu želju da dosegnu vrh – dobro je to –, ali inzistira na jednome, što se mora dobro zapamtiti: ne postaje se velikim gaženjem preko drugih, nego spuštanjem prema drugima, ne na račun drugih, nego služeći drugima (usp. Mk 10,35-45). Ovo bih volio ponoviti i želio bih ponoviti, a prevoditelju ću reći da to ljubazno ponovi. Ono što kaže Isus, kako nas ispravlja? Podsjeća da se „velikim ne postaje gaženjem preko drugih, nego spuštanjem prema drugima“. Velikima ne postajemo na račun drugih, već služeći drugima. [Prevoditelj ponavlja na mađarskom, Papa pita: Razumijete li? Mladi plješću] Vidite, prijatelji, Isus je sretan što postižemo velike stvari. Isus ne želi da budemo lijeni i poltroni, ne želi nas šutljive i sramežljive, želi nas žive, ​​aktivne, protagoniste povijesti. I nikada ne obezvrjeđuje naša očekivanja, već, naprotiv, podiže ljestvicu naših želja. Isus bi se složio s vašom poslovicom, za koju nadam da ću je dobro izgovoriti: Aki mer az nyer [Tko se usuđuje pobjeđuje].

Vi me možete pitati: kako se pobjeđuje u životu, kako biti pobjednici u životu? Postoje dva temeljna koraka, kao u sportu: prvo, ciljati visoko – prvi korak; drugo, vježbati. Ciljati visoko i vježbati. Ciljati visoko. Kaži mi: imaš li talent? Sigurno ga imaš, svi imamo talent! Nemojte ga ostaviti po strani misleći da je minimum dovoljan da budeš sretan, sretna: diploma, posao da zaradiš, malo se zabaviti... Ne, stavi u igru, koristi ono što imaš, koristi to. Imaš li dobru kvalitetu? Uloži u to, bez straha! Napreduj. Nemoj misliti da su to neostvarive želje, ne, ne, već uloži u velike životne ciljeve, uloži u velike životne ciljeve! To je prvo: ciljati visoko, ne prigibati se. I drugo vježbati. Kako? U dijalogu s Isusom, koji je najbolji mogući trener. On te sluša, On nas sluša, On te motivira, On vjeruje u tebe, znaš? Isus vjeruje u tebe, zna kako izvući najbolje iz tebe. I uvijek nas poziva da budemo tim: nikada sami, nego s drugima: ovo je jako važno. Ako želiš sazrijevati i rasti u životu, idi naprijed čineći ekipu, i čineći ekipu u zajednici, živeći zajednička iskustva. Mislim, primjerice, na Svjetske dane mladih, a ovom prilikom vas pozivam na sljedeći, koji će biti u Portugalu, u Lisabonu, početkom kolovoza. Danas, međutim, postoji veliko iskušenje zadovoljiti se mobilnim telefonom i pokojim prijateljem: malo je to, molim vas. Ali, iako je to ono što mnogi rade, iako je to ono što ti dolazi da činiš, to ne čini dobro. Ne možeš se zatvoriti u grupu prijatelja, [oponaša zvuk mobitela], malenu, i razgovarati samo na mobitel: ova stvar – dopustite mi riječ – je malo glupa, zar ne?

Zatim, tu je i važan element za vježbanje, a ti si nas, Krisztina, podsjetila na to rekavši da među tisuću utrka, puno bijesa i brzine, postoji jedna bitna stvar koja mladima, a i odraslima danas nedostaje. Rekla si: „Ne dopuštamo si vrijeme za tišinu u buci, jer se bojimo samoće i onda svaki dan završimo umorni“. Ovo si rekla ti, Krisztina: hvala. Želio bih vam reći: u ovome, ne bojte se ići protiv struje, pronaći vrijeme tišine svaki dan da zastanete i molite. Danas vam sve govori da morate biti brzi, učinkoviti, praktički savršeni, kao strojevi! Ali dragi moji, mi nismo strojevi, eh? Ali onda shvatimo da često ostanemo bez goriva i ne znamo što bismo. Tako je dobro znati kako stati da se napunimo, da napunimo baterije. Ali pazi: ne da utoneš u svoju melankoliju i razmišljaš o svojoj tuzi, ne da razmišljaš o tome tko mi je učinio ovo ili ono, stvarajući teorije o tome kako se drugi ponašaju, ne, ovo nije dobro! Ovo je otrov, ne, to se ne radi!

Šutnja je tlo na kojemu se njeguju dobrotvorni odnosi, jer nam omogućuje da povjerimo Isusu ono što živimo, da mu prinesemo lica i imena, da mu prebacimo svoje malaksalosti, da nabrojimo svoje prijatelje i izmolimo molitvu za njih. Šutnja nam daje priliku pročitati stranicu Evanđelja koja govori našem životu, pokloniti se Bogu, pronalazeći tako mir u srcu. Tišina ti omogućuje da uzmeš u ruke knjigu koju ne moraš čitati, ali koja ti pomaže da čitaš ljudsku dušu, da promatraš prirodu kako ne bi samo bio u kontaktu sa stvarima koje je napravio čovjek te otkrio ljepotu koja te nas okružuje. Ali šutnja nije za prilijepiti se za mobitel i društvene mreže. Ne, molim vas: život je stvaran, nije virtualan, ne događa se na ekranu, život se događa u svijetu! Molim vas, nemojte virtualizirati život!  Ponavljam: nemojte virtualizirati život, koji je konkretan. Razumjeli?

Šutnja je, dakle, vrata molitve, a molitva je vrata ljubavi. Dóra, želio bih ti zahvaliti – tebi Dóra,  jer si o vjeri govorila kao o ljubavnoj priči – lijepo je ovo, tvoje iskustvo – gdje se svaki dan suočavaš s poteškoćama adolescencije, ali znaš da postoji Netko s tobom, Netko za tebe, a taj Netko, Isus, nema straha svladavati s tobom svaku prepreku na koju naiđeš. Molitva u tome pomaže, jer je to dijalog s Isusom, kao što je misa susret s Njim, a ispovijed je zagrljaj koji se od Njega prima. U misli mi dolazi vaš veliki glazbenik Ferenc Liszt. Prilikom čišćenja njegovog klavira pronađena su zrnca krunice koja su možda, razbivši se, upala u instrument. To je pokazatelj koji nas navodi na razmišljanje kako mu je prije skladbe ili izvedbe, možda čak i nakon trenutka zabave za klavirom, bilo uobičajeno moliti: govorio je Gospodinu i govorio je Gospi o onome što voli te je svoju umjetnost i svoje talente prikazivao u molitvi. Molitva nije dosadna.  [Prevoditelju: ti to kaži] Mi je činimo dosadnom.  Molitva je susret, susret s Gospodinom: to je lijepo. I kada molite, ne bojte se donijeti Isusu sve što prolazi kroz vaš unutarnji svijet: osjećaje, strahove, probleme, očekivanja, sjećanja, nade: sve. I grijehe. On sve razumije. Molitva je dijalog života, molitva je život. Bertalane, ma dobar si ti, eh? Danas se nisi sramio svima govoriti o tjeskobi koja te ponekad paralizira i mukama u pristupu vjeri. Kako je lijepo kad imaš hrabrosti za istinu, što nije pokazivanje da se nikad ne bojiš, nego otvoriti i podijeliti svoje slabosti s Gospodinom i s drugima, bez skrivanja, bez kamufliranja, bez nošenja maski. Hvala ti za tvoje svjedočanstvo, Bertalan, hvala. Gospodin, kako se pripovijeda na svakoj stranici Evanđelja, ne čini velike stvari s izvanrednim osobama, ne, nego s pravim osobama, ograničenima kao što smo i mi. Umjesto toga, oni koji se oslanjaju na svoje sposobnosti i žive od pojavnosti da bi izgledali da su dobro, drže Boga podalje od srca, jer se brinu o sebi samima. Isus sa svojim pitanjima, sa svojom ljubavlju, sa svojim Duhom, kopka unutra da nas učini pravim osobama. A danas je tolika potreba za istinskim osobama, velika! Reći ću vam nešto: znate li kakva je opasnost danas? Biti lažna osoba.  Molim vas, nikad lažna osoba, uvijek stvarna osoba, sa svojom istinom.  „Eh, oče, sramim se jer moja stvarnost nije dobra, znaš, oče, imam svoje stvari unutra…“. Gledaj naprijed, u Gospodina, imaj hrabrosti: Gospodin nas želi takve kakvi jesmo, takve kakvi smo sada, on nas takve ljubi. Hrabro i naprijed. Ne plašite se svojih jada.

I u tom pogledu nas je pogodilo ono što si rekao ti, Tódore, počevši od svog imena koje nosiš u čast blaženog Teodora, velikog ispovjednika vjere koji nas poziva da ne živimo polovično. Htio si „uključiti uzbunu“, rekavši da je revnost za misiju anestezirana našim životom u sigurnosti i udobnosti, a ne mnogo kilometara odavde rat i stradanja su svakodnevni. Evo dakle poziva: uzeti život u svoje ruke kako bismo pomogli svijetu da živi u miru. Dopustimo da nas to uznemiri, neka se svatko od nas zapita: što činim za druge, što činim za Crkvu, za činim za svoje neprijatelje? Živim li misleći na svoje dobro ili zbog nekoga riskiram, ne kalkulirajući o svojim interesima? Molim vas, zapitajmo se o našoj besplatnosti, o našoj sposobnosti da ljubimo da po Isusu ljubimo, odnosno ljubimo i služimo. Završavam li, eh? Ne brinite: nemojte se dosađivati, eh?  [prevoditelj prevodi, mladi se smiju i plješću].

Dragi prijatelji, postoji još jedna stvar koju bih želio podijeliti s vama, stranica Evanđelja koja sažima ono što smo rekli. Prije godinu i pol dana bio sam ovdje na Euharistijskom kongresu. U Evanđelju po Ivanu, u 6. poglavlju, postoji lijepa euharistijska stranica u čijem je središtu jedan mladić. Govori o mladiću koji je u mnoštvu slušao Isusa, vjerojatno je znao da će susret dugo trajati i bio je dalekovidan. Ponio je sa sobom ručak. Vi ste ponijeli sendvič? [prevoditelj prevodi, mladi odgovaraju i plješću]. E ovaj je bio ponio ručak. Ali Isus osjeća samilost prema mnoštvu – bilo ih je više od pet tisuća – i želi ih nahraniti. Potom, u svom stilu, učenicima postavlja pitanja kako bi deblokirao njihove energije. Pita jednoga od njih kako to učiniti i stiže odgovor „računovođe“: „Dvjesto denara kruha nije dovoljno ni da svatko dobije po komad“ (Iv 6,7). Drugim riječima: matematički nemoguće. U međuvremenu, drugi ugleda tog mladića te iznosi zapažanje, ali opet pesimistično: „Evo dječaka koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribe, ali što je ovo za toliko ljudi?“ (r. 9). Umjesto toga, Isusu onih pet kruhova i dvije ribe su bili dovoljni i bilo ih je na pretek kako bi Isus izveo poznato čudo umnažanja kruhova. Vrijedi za svakoga od nas, male stvarima koje imamo, čak i s našim grijesima, Isusu su dovoljne. Što nam je činiti? Prepusti to u Isusove ruke: evo, to je dovoljno.

Međutim, Evanđelje ne govori detalj, koji ostavlja našoj mašti: kako su učenici uspjeli uvjeriti tog mladića da da sve što je imao? „Ah, ja sam ovo ponio sebi za ručak.“ Možda su ga zamolili da im stavi ručak na raspolaganje, a on je pogledao okolo i vidio tisuće ljudi. A možda je poput njih odgovorio riječima: „Malo je, zašto me pitate, a zar ne vodite računa o tome vi koji ste Isusovi učenici? Tko sam ja?“. Tada su mu možda rekli da je to sam Isus tražio. I čini izvanrednu stvar: ima povjerenje. Onaj mladić koji je ponio sebi ručak ima povjerenje, daje sve, ništa ne zadržava za sebe. Došao je primiti od Isusa i nalazi se u tome da daje Isusu. Ma tako se događa čudo. Nastaje dijeljenjem: umnažanje koje je izvršio Isus počinje dijeljenjem tog mladića s Njim i za druge. Malo toga mladića u Isusovim rukama postaje puno. Evo kamo vodi vjera: do slobode davanja, do entuzijazma darivanja, do prevladavanja strahova, do uključivanja! Prijatelji – završavam s ovim –  svaki od vas je dragocjen Isusu, a i meni! Upamti da nitko ne može zauzeti tvoje mjesto u povijesti svijeta, u povijesti Crkve: nitko ne može uzeti tvoje mjesto. Nitko ne može ono što možeš samo ti. Pomozimo si onda vjerovati da smo voljeni i dragocjeni, da smo stvoreni za velike stvari. Molimo za to i ohrabrimo se u tome! I sjetite se također da mi svojom molitvom činite dobro. Köszönöm! [hvala!]

(Vatican News - bj)