Papa Franjo među siromasima i izbjeglicama: Crkva treba govoriti jezikom milosrđa
Milosrđe ne znači samo pozornost prema materijalnim potrebama, jer osim toga postoji život i dostojanstvo ljudi i njihova potreba da se osjećaju voljeni i dobrodošli. To je jezik milosrđa koji je govorila i sveta Elizabeta, koju mađarski narod posebno štuje – istaknuo je papa Franjo susrevši se danas, drugoga dana pohoda Mađarskoj, sa siromasima i izbjeglicama, u crkvi svete Elizabete Ugarske u Budimpešti. Ona koja je slijedila primjer Franje Asiškoga – dodao je – lišavajući se udobnosti svojega staleža kako bi svoj život posvetila posljednjima.
To vrijedi za cijelu Crkvu; nije dovoljno dati kruh koji hrani želudac; valja nahraniti srce ljudi! Milosrđe nije jednostavno materijalna i socijalna pomoć, nego se brine o cijeloj osobi i želi ju ponovno podići na noge Isusovom ljubavlju; ljubavlju koja pomaže ponovno zadobiti ljepotu i dostojanstvo. Činiti karitativna djela znači imati hrabrosti pogledati u oči; ne možete pomoći drugomu gledajući na drugu stranu. Da biste činili karitativna djela potrebna je hrabrost da dodirnete; ne možete baciti milostinju iz daljine, bez dodira. Dodirnuti i pogledati, i tako dodirujući i gledajući započinjete hoditi s tom osobom u potrebi, koja će vam pomoći shvatiti koliko su vama potrebni Gospodinov pogled i ruka.
Milosrđe, univerzalni jezik
U crkvi u kojoj se Papa susreo sa siromasima i izbjeglicama okupilo se oko 600 osoba, a oko 1000 na trgu ispred crkve. Sveti je Otac poslušao svjedočanstva ljudi koji su proživjeli patnju i neimaštinu, koji su pobjegli od rata, onih koji su bez krova nad glavom, koji su ostali sami, obilježeni siromaštvom i krhkošću, te zahvalio Crkvi u Mađarskoj za njezino služenje onima koji su u nevolji.
To je svjedočanstvo koje se traži od nas: suosjećanje prema svima, posebno prema onima koji su siromašni, bolesni, u žalosti… suosjećanje koje znači 'osjećati s' drugim. Potrebna nam je Crkva koja tečno govori jezik milosrđa, univerzalni jezik koji svi slušaju i razumiju, čak i oni najudaljeniji, i oni koji ne vjeruju.
Vjera znači ići u susret siromašnima
Siromašni pred nas stavljaju izazov – napomenuo je Sveti Otac – onaj da ne dopustimo da vjera postane žrtva neke vrste duhovne sebičnosti, duhovnosti izgrađene po mjeri vlastitoga mira i zadovoljstva.
Prava je vjera, naprotiv, ona koja uznemiruje, koja riskira, koja nas potiče da iziđemo u susret siromašnima i čini sposobnima životom govoriti jezik milosrđa. Kako kaže sveti Pavao, možemo govoriti sve jezike, posjedovati mudrost i bogatstvo, ali ako nemamo ljubavi nemamo ništa i nismo ništa.
Iskorijeniti ravnodušje i sebičnost
Bog ne rješava probleme iz visine; njegov zagrljaj i njegova blizina izražavaju se kroz suosjećanje onih koji ne ostaju ravnodušni na vapaj siromašnih. Stoga je papa Franjo izrazio zahvalnost Crkvi u Mađarskoj na raširenom kapilarnom zauzimanju u karitativnom djelovanju preko Caritasa, volontera, pastoralnih djelatnika, ali i kroz suradnju s drugim vjeroispovijestima, sjedinjenima u ekumenskom zajedništvu koje proizlazi upravo iz milosrđa.
Posebno je zahvalio na prihvatu pruženom onima koji bježe iz Ukrajine, a u kojima se u Budimpešti, zahvaljujući primljenom gostoprimstvu, ponovno pobudla nada koja ih ohrabruje da krenu novim životnim putom.
Naime, kada se primi melem ljubavi, hrabrost za ići naprijed pronalazi se i u boli i patnji; to je snaga koja pomaže vjerovati da nije sve izgubljeno i da je moguća drugačija budućnost. Ljubav koju nam Isus daruje i koju nam zapovijeda živjeti, tako pridonosi iskorjenjivanju zla ravnodušja iz društva, gradova i mjesta u kojima živimo; ravnodušje je pošast, zlo sebičnosti; te ponovno budi nadu u novo, pravednije i bratskije čovječanstvo, gdje se svatko može osjećati kao kod kuće.
Papa Franjo je stoga na kraju potaknuo prisutne da uvijek govore jezikom milosrđa, nasljedujući primjer svete Elizabete, njezina kruha za siromašne pretvorenoga u ruže, kako bi ljubav darovana gladnima učinila da radost procvjeta i život ispuni mirisom.
(Vatican News - fs; aa)
