Papa: Križni put, put suosjećanja usred osuda i nasilja svijeta
Meditacije i molitve za
KRIŽNI PUT 2024.
„U molitvi s Isusom na križnom putu“
koje je napisao
SVETI OTAC
FRANJO
KOLOSEJ
RIM, 29. OŽUJKA 2024.
Uvod
Gospodine Isuse, gledamo tvoj križ i razumijemo da si sve dao za nas. Ovo vrijeme posvećujemo tebi. Želimo ga provesti blizu tebe, koji si molio od Getsemanija do Kalvarije. U Godini molitve pridružujemo se tvojem molitvenom putu.
Iz Evanđelja po Marku (14,32-37)
I dođu u predio imenom Getsemani […]. I povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Spopade ga užas i tjeskoba pa im reče: »[…] Ostanite ovdje i bdijte!« Ode malo dalje i rušeći se na zemlju molio je […]. »Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!« I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: »[…]. Jedan sat nisi mogao probdjeti?«
Gospodine, ti si molitvom pripremao svaki svoj dan i sada u Getsemaniju pripremaš Uskrs/Pashu. Abba! Oče! Tebi je sve moguće! – govoriš – jer molitva je prije svega dijalog i prisnost; ali je i borba i molba: Otkloni čašu ovu od mene! To je povjerenje i dar: Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti! Tako si u molitvi ušao na uska vrata naše boli i prošao ih do kraja. Osjećao si "strah i tjeskobu" (Mk 14,33): strah pred smću, tjeskobu pod teretom našeg grijeha koji si osjećao na sebi, dok te obuzimala beskrajna gorčina. Ali usred borbe molio si "usrdnije" (Lk 22,44): tako si ljutinu boli preobrazio u žrtvu ljubavi.
Tražio si od nas samo jedno: da ostanemo s tobom, da bdijemo. Ne tražiš od nas nemoguće, već blizinu. Ipak, koliko sam se puta udaljio od tebe! Koliko sam puta, poput učenika, spavao umjesto da bdijem, koliko puta nisam imao vremena ni želje moliti, jer sam bio umoran, omamljen udobnostima, pospan u duši. Isuse, ponovi mi opet, nama svojoj Crkvi: „Ustanite i molite“ (Lk 22,46). Probudi nas Gospodine, probudi nas iz klonulosti srca jer i danas, osobito danas, potrebna ti je naša molitva.
I. postaja
Isusa osuđuju na smrt
Usta nato veliki svećenik na sredinu i upita Isusa: »Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi svjedoče protiv tebe?« A on je šutio i ništa mu nije odgovarao. […] Pilat ga opet upita: »Ništa ne odgovaraš? Gle, koliko te optužuju.« A Isus ništa više ne odgovori te se Pilat čudio.
(Mk 14,60-61;15,4-5).
Isuse, ti si život i osuđen si na smrt; ti si istina i trpiš lažno suđenje. Ali zašto se ne žališ? Zašto ne podigneš glas i objasniš svoje razloge? Zašto ne opovrgneš učene i moćne kao što si to uvijek uspješno činio? Tvoja reakcija začuđuje, Isuse: u odlučujućem trenutku ne govoriš, šutiš. Jer što je zlo jače, tvoj je odgovor radikalniji. A tvoj odgovor je šutnja. Ali tvoja šutnja je plodonosna: ona je molitva, blagost, oprost, način otkupljenja zla, da ono što trpiš obratiš u dar koji nudiš. Isuse, shvaćam da te malo poznajem jer nedovoljno poznajem tvoju šutnju; jer u bunilu trčanja i činjenja, zaokupljen stvarima, ponesen strahom da ne ostanem na površini ili željom da sebe stavim u središte, ne nalazim vremena da stanem i ostanem s tobom: da pustim da djeluješ ti, Riječi Oca koji djeluje u tišini. Isuse, tvoja me šutnja potresa: ona me uči da se molitva ne rađa micanjem usana, nego iz srca koje zna slušati: jer moliti znači učiniti se poslušnima tvojoj Riječi, klanjati se tvojoj prisutnosti.
Molimo govoreći: Govori mome srcu, Isuse!
- Ti koji na zlo odgovaraš dobrim Govori mome srcu, Isuse!
- Ti koji blagošću isključuješ buku Govori mome srcu, Isuse!
- Ti koji se gnušaš na brbljanje i prigovaranje Govori mome srcu, Isuse!
- Ti koji me prisno poznaješ Govori mome srcu, Isuse!
- Ti koji me ljubiš više nego što ja ljubim sebe Govori mome srcu, Isuse!
II. postaja
Isus prima na se križ
On koji u tijelu svom
grijehe naše ponese na drvo
da umrijevši grijesima
pravednosti živimo;
on čijom se modricom izliječiste. (1 Pt 2,24).
Isuse, i mi nosimo križeve, ponekad vrlo teške: bolest, nesreća, smrt voljene osobe, emocionalno razočaranje, dijete koje se izgubilo, posao koji nedostaje, unutarnja rana koja ne zacjeljuje, neuspjeli projekt, još jedno uzaludno čekanje... Isuse, kako je tamo moguće moliti? Što učiniti kada se osjećam shrvano od života, kada mi neki teret pritišće srce, kada sam pod pritiskom i nemam više snage reagirati? Tvoj odgovor nalazi se u prijedlogu: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11,28). Doći k tebi; a ja se naprotiv povlačim u sebe: razmišljam, preispitujem, sažaljevam se, tonem u samosažaljenju, prvak negativnosti. Dođite k meni: nije bilo dovoljno da nam to kažeš i zato nam dolaziš u susret i uzimaš naš križ na svoja ramena, da skineš s nas teret. Ti to želiš: da stavimo na Tebe svoje muke i brige, jer želiš da se osjećamo slobodnima i ljubljenima u Tebi. Hvala ti, Isuse. Moj križ pridružujem tvome, nosim ti svoj umor i svoje bijede, svaki teret svoga srca stavljam na tebe.
Molimo govoreći: Dolazim k tebi, Gospodine!
- Sa svojom poviješću: Dolazim k tebi, Gospodine!
- Sa svojim mukama: Dolazim k tebi, Gospodine!
- Sa svojim ograničenjima i krhkošću: Dolazim k tebi, Gospodine!
- S punim povjerenjem u tvoju ljubav: Dolazim k tebi, Gospodine!
III. postaja
Isus pada prvi put pod križem
Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod (Iv 12,24).
Isuse, pao si: o čemu razmišljaš, kako moliš dok ti je lice u prašini? Ali iznad svega, što ti daje snagu da ponovno ustaneš? Dok ti je lice na zemlji i ne vidiš više nebo, zamišljam kako u srcu ponavljaš: Oče, koji jesi na nebesima. Očev pogled pun ljubavi koji počiva na tebi tvoja je snaga. Ali također zamišljam da, dok ljubiš suhu i hladnu zemlju, misliš na čovjeka, uzetog iz zemlje, na nas, koji smo u središtu tvojeg srca; i da ponavljaš riječi svoje oporuke: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje“ (Lk 22,19). Očeva ljubav prema tebi i tvoja prema nama: ljubav, to je opruga koja te tjera da ustaneš i ideš naprijed. Jer oni koji vole ne ostaju na zemlji, oni počinju iznova; tko voli ne umara se, trči; tko voli leti. Isuse, uvijek te molim za mnoge stvari, ali trebam samo jedno: znati ljubiti. Past ću u životu, ali s ljubavlju ću moći ustati i krenuti naprijed, kao što si učinio ti, koji si stručnjak za padove. Tvoj je život, naime, bio neprekidni pad prema nama: od Boga do čovjeka, od čovjeka do sluge, od sluge do raspela, sve do groba; pao si na zemlju kao umiruće sjeme, pao si da nas podigneš sa zemlje i odneseš u nebo. Ti koji iz praha dižeš i rađaš novu nadu, daj mi snage ljubiti i početi iznova.
Molimo govoreći: Isuse, daj mi snage ljubiti i početi iznova!
- Kad prevlada razočaranje Isuse, daj mi snage ljubiti i početi iznova!
- Kad optužbe drugih padnu na mene Isuse, daj mi snage ljubiti i početi iznova!
- Kada mi ne ide i postanem nestrpljiv Isuse, daj mi snage ljubiti i početi iznova!
- Kad osjetim da ne mogu više Isuse, daj mi snage ljubiti i početi iznova!
- Kad me pritišće misao
da se ništa neće promijeniti Isuse, daj mi snage ljubiti i početi iznova!
IV. postaja
Isus susreće majku
Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče […] učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi (Iv 19,26-27).
Isuse, tvoji su ste napustili, Juda te je izdao, Petar zatajio: ostao si sam s križem. Ali evo tvoje majka. Nisu potrebne riječi, dovoljne su njene oči koje znaju pogledati patnji u lice i preuzeti je na sebe. Isuse, u Marijinu pogledu punom suza i svjetla pronalaziš sjećanje na nježnost, na milovanja, na ruke pune ljubavi koje su te uvijek prihvaćale i podržavale. Majčinski pogled je pogled sjećanja, koji nas utemeljuje u dobroti. Ne možemo bez majke koja nas donosi na svijet, ali ne možemo ni bez majke koja nas stavlja na pravo mjesto u svijetu. Ti to znaš i s križa nam daješ svoju majku. Evo ti majke, govoriš učeniku, svakome od nas: nakon euharistije daješ nam Mariju, najveći dar prije smrti. Isuse, tvoj je put utješio spomen njezine ljubavi; moje putovanje također treba biti utemeljeno na spomenu na dobro. Shvaćam, međutim, da je moja molitva siromašna spomenom: brza, brzopleta, popis potreba za danas i sutra. Marijo, zaustavi moju jurnjavu, pomozi mi da se spominjem: da čuvam milost, da se sjećam Božjeg oproštenja i njegovih čudesa, da oživim prvu ljubav, da ponovno iskusim čuda providnosti, da plačem od zahvalnosti.
Molimo govoreći: Gospodine, oživi u meni sjećanje na svoju ljubav!
- Kad rane iz prošlosti ponovno
isplivaju na površinu Gospodine, oživi u meni sjećanje na svoju ljubav!
- Kad izgubim smisao i nit stvari Gospodine, oživi u meni sjećanje na svoju ljubav!
- Kad izgubim iz vida
darove koje sam dobio Gospodine, oživi u meni sjećanje na svoju ljubav!
- Kad izgubim iz vida dar koji jesam Gospodine, oživi u meni sjećanje na svoju ljubav!
- Kada ti zaboravim zahvaliti Gospodine, oživi u meni sjećanje na svoju ljubav!
V. postaja
Cirenac pomaže Isusu
Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom (Lk 23,26).
Isuse, koliko puta, suočeni sa životnim izazovima, pretpostavljamo da možemo sami! Kako je teško tražiti pomoć, iz straha da ne ostavimo dojam nedoraslih, uvijek pazimo da izgledamo dobro i da se pokažemo! Nije lako vjerovati drugima, još manje imati povjerenja. Ali onaj koji moli znade da je potreban, a ti si, Isuse, navikao pouzdati se u molitvu. Tako, ne prezireš pomoć Cirenca. Izlažeš svoju krhkost njemu, jednostavnom čovjeku, seljaku koji se vraća s polja. Hvala ti jer dopuštajući da te se podrži u potrebi brišeš sliku neranjivog i dalekog boga. Ti nisi nezaustavljiv u snazi, nego nepobjediv u ljubavi, i učiš nas da ljubiti druge znači pomagati drugima upravo tamo, u slabostima kojih se stide. Tada se krhkosti pretvaraju u prilike. To se dogodilo Cirencu: tvoja slabost mu je promijenila život i on će jednog dana shvatiti da je pomogao svome Spasitelju, da je otkupljen po tom križu koji je nosio. Molim te, Isuse, da se i moj život promijeni: pomozi mi da spustim svoje brane i dopustim da me ljubiš: tamo gdje se najviše stidim samoga sebe.
Molimo govoreći: Ozdravi me, Isuse!
- Od svake pretpostavke samodostatnosti Ozdravi me, Isuse!
- Od razmišljanja da mogu bez tebe i bez drugih Ozdravi me, Isuse!
- Od žudnje za perfekcionizmom Ozdravi me, Isuse!
- Od nevoljkosti da ti povjerim svoje jade Ozdravi me, Isuse!
- Od žurbe pred potrebitima koje susrećem putem Ozdravi me, Isuse!
VI. postaja
Isusa tješi Veronika koja mu otire lice
Blagoslovljen Bog […] Otac milosrđa i Bog svake utjehe! On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti […]. Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša (2 Kor 1,3-5).
Isuse, mnogi prate barbarski prizor tvoga smaknuća i, ne poznajući te i ne poznajući istinu, izriču sudove i osude, bacajući na tebe sramotu i prezir. Događa se i danas, Gospodine, i nije ni potrebna jeziva povorka: dovoljna je tipkovnica za vrijeđanje i objavljivanje osuda. No, dok mnogi viču i osuđuju, žena se probija kroz gomilu. Ne govori: ona djeluje. Ne blebeće: ona se smiluje. Ide protiv struje: sama, hrabrošću suosjećanja, riskira za ljubav, pronalazi načina proći među vojnicima samo kako bi tvojem licu pružila utjehu i pomilovala ga. Njezina će gesta ući u povijest i to je gesta utjehe. Koliko puta od tebe, Isuse, zazivam utjehu! Ali Veronika me podsjeća da je ona i tebi potrebna: ti, bliski Bože, tražiš moju blizinu; ti, moj tješitelju, želiš utjehu od mene. Ljubavi neljubljena, i danas tražiš među svjetinom srca osjetljiva na tvoju patnju, na tvoju bol. Tražiš istinske štovatelje, koji u duhu i istini (usp. Iv 4,23) ostaju s tobom (usp. Iv 15), napuštena Ljubavi. Isuse, zaspali u meni želju da budem s tobom, da ti se klanjam i da te tješim. I učini da u tvoje ime budem utjeha drugima.
Molimo govoreći: Učini me svjedokom tvoje utjehe!
- Bože milosrđa, blizak onima koji su ranjena srca Učini me svjedokom tvoje utjehe
- Bože nježnosti, koji se ganeš nad nama Učini me svjedokom tvoje utjehe
- Bože suosjećanja, koji se gnušaš
na nezainteresiranost Učini me svjedokom tvoje utjehe
- Ti, koji se ražalostiš kad upirem prstom u druge Učini me svjedokom tvoje utjehe
- Ti, koji nisi došao osuditi nego spasiti Učini me svjedokom tvoje utjehe
VII. postaja
Isus ponovo pada pod teretom križa
[Mlađi sin] došavši k sebi, reče: […] Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih […]. Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih […]; nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče […] sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ (Lk 15,17-18.20-22.24)
Isuse, križ je težak: nosi teret poraza, neuspjeha, poniženja. Razumijem to kada se osjećam preopterećeno, na meti života i neshvaćen od drugih; kad osjetim preveliku i frustrirajuću težinu odgovornosti i posla, kad me pritišće tjeskoba, obuzima melankolija, dok mi zagušljiva misao ponavlja: nećeš se iz toga izvući, ovoga puta nećeš ponovno ustati. Ali postoji i gore. Shvaćam da sam dotaknuo dno kad sam opet pao: kad sam opet pao u moje pogreške, moje grijehe, kad se sablažnjavam nad drugima, a onda shvatim da niti ja nisam drugačiji. Nema ništa goreg nego biti razočaran u sebe, shrvan osjećajem krivnje. Ali ti si, Isuse, nekoliko puta pao pod teretom križa da budeš blizu mene kada padnem. S tobom nada nikad ne prestaje i nakon svakog pada opet se ustaje, jer kada pogriješim ne umoriš se od mene, već mi se još više približavaš. Hvala ti što me čekaš; hvala ti jer toliko puta ponovno padam i ti mi bezbroj puta opraštaš: uvijek. Podsjeti me da padovi mogu postati ključni trenuci na putu, jer me navode da shvatim jedinu stvar koja je važna: da te trebam. Isuse, ureži mi u srce najvažniju sigurnost: da zaista ustajem tek kad me ti podigneš, kad me oslobodiš od grijeha. Jer život ne počinje ponovno od mojih riječi, nego od tvog oprosta.
Molimo govoreći: Podigni me, Isuse!
- Kada, oduzet nepovjerenjem, osjećam tugu i malodušnost Podigni me, Isuse!
- Kada vidim svoju nedostatnost i osjećam se beskorisno Podigni me, Isuse!
- Kada prevladaju sram i strah da neću uspjeti Podigni me, Isuse!
- Kada sam u iskušenju izgubiti nadu Podigni me, Isuse!
- Kada zaboravim da je moja snaga u tvom opraštanju Podigni me, Isuse!
VIII. postaja
Isus susreće jeruzalemske žene
Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. (Lk 23,27)
Isuse, tko te prati do kraja na križnom putu? Ne moćni, koji te čekaju na Kalvariji, ne gledatelji koji su daleko, nego jednostavni ljudi, veliki u tvojim očima, a mali u očima svijeta. To su žene kojima si dao nadu: one nemaju glasa, ali se daju čuti. Pomozi nam da prepoznamo veličinu žena, onih koje su ti bile vjerne i bliske u pashalnoj žrtvi, a koje su i danas odbačene, trpeći agresiju i nasilje. Isuse, žene koje susrećeš udaraju se u prsa i tuguju nad tobom. Ne plaču nad sobom, nego plaču zbog tebe, plaču nad zlom i grijehom svijeta. Njihova molitva satkana od suza dopire do tvog srca. A znade li moja molitva plakati? Jesam li ganut pred tobom, koji si raspet za mene, pred tvojom krotkom i ranjenom ljubavlju? Oplakujem li svoje laži i svoju nepostojanost? Je li moje srce suočeno s tragedijama svijeta, ledeno ili se topi? Kako reagiram na ratno ludilo, na lica djece koja se više ne znaju smijati, na majke koje ih gledaju neuhranjene i gladne i nemaju više suza za proliti? Ti si, Isuse, plakao nad Jeruzalemom, plakao si nad tvrdoćom našeg srca. Potresi me iznutra, daj mi milost da plačem moleći i da molim plačući.
Molimo govoreći: Isuse, omekšaj moje okorjelo srce!
- Ti, koji poznaješ tajne srca Isuse, omekšaj moje okorjelo srce!
- Ti, koji si ožalošćen grubošću duša Isuse, omekšaj moje okorjelo srce!
- Ti, koji ljubiš ponizna i skrušena srca Isuse, omekšaj moje okorjelo srce!
- Ti, koji si opraštanjem otro Petrove suze Isuse, omekšaj moje okorjelo srce!
- Ti, koji plač pretvaraš u pjesmu Isuse, omekšaj moje okorjelo srce!
IX. postaja
Isus je razodjeven
‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ […] Odgovorit će im: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ (Mt 25,37-40).
Isuse, ovo su riječi koje si rekao prije Muke. Sada razumijem tvoje inzistiranje na poistovjećivanju s potrebitima: ti si bio zatvoren; ti stranac, izveden iz grada da te razapnu; ti si gol, razodjeven; ti si bolestan i ranjen; ti si žedan na križu i gladan ljubavi. Daj da te vidim u patnicima i da vidim patnike u tebi, jer ti si tamo, u onome koji je lišen dostojanstva, u kristovima koji su poniženi ohološću i nepravdom, nepravednim dobicima ostvarenim na račun drugih u općoj ravnodušnosti. Gledam te, Isuse, razodjevena i razumijem da me pozivaš da skinem sa sebe mnoge vanjštine. Jer ne gledaš na izgled, nego na srce. I ne želiš jalovu molitvu, nego molitvu plodnu milosrdnom ljubavju. Ogoljeni Bože, ogoli i mene. Jer je lako govoriti, ali ljubim li te istinski u siromašnima, tvom ranjenom tijelu? Molim li za one koji su lišeni dostojanstva? Ili molim da pokrijem samo svoje potrebe i odjenem se sigurnostima? Isuse, tvoja me istina razgolićuje i navodi me da se usredotočim na ono što je važno: tebe raspetoga i raspetu braću. Dopusti mi da to sada shvatim, kako me ne bi našao lišenog ljubavi kad se pojavim pred tobom.
Molimo govoreći: Razodjeni me, Gospodine Isuse!
- Od navezanosti za izgled Razodjeni me, Gospodine Isuse!
- Od oklopa ravnodušnosti Razodjeni me, Gospodine Isuse!
- Od uvjerenja da se pomaganje drugima mene ne tiče Razodjeni me, Gospodine Isuse!
- Od kulta sazdanog od ugleda i vanjštine Razodjeni me, Gospodine Isuse!
- Od uvjerenja da je život dobar ako je meni dobro Razodjeni me, Gospodine Isuse!
X. postaja
Isus je pribijen na križ
I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« (Lk 23,33-34).
Isuse, čavlima ti probadaju ruke i noge, parajući ti meso i upravo sada, dok je tjelesna bol najveća, s tvojih usana teče nemoguća molitva: opraštaš onima koji ti zabijaju čavle u zapešća. I ne samo jednom, nego više puta, kako podsjeća Evanđelje, s onim glagolom koji označava ponovnu radnju: govorio si: „Oče, oprosti“. Tako s tobom, Isuse, i ja mogu naći hrabrosti izabrati oprost, koji oslobađa srce i ponovno pokreće život. Gospodine, nije ti dovoljno što nam opraštaš, nego nas i opravdavaš pred Ocem: ne znaju što čine. Staješ u našu obranu, postaješ naš odvjetnik, zauzimaš se za nas. Sada kad su tvoje ruke, kojima si blagoslivljao i liječio, prikovane, i kad tvoje noge, kojima si donosio radosne vijesti, više ne mogu hodati, sada nam, u nemoći, otkrivaš svemoć molitve. Na vrhuncu Golgote ti nam otkrivaš visinu zagovorne molitve, koja spašava svijet. Isuse, daj da molim ne samo za sebe i svoje najmilije, nego i za one koji me ne vole i koji mi čine zlo; da molim, prema željama tvoga srca, za one koji su daleko od tebe; da popravljam i zagovaram u ime onih koji, ignorirajući te, ne poznaju radost ljubavi prema tebi i tvoga opraštanja.
Molimo govoreći: Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu!
- Po Isusovoj bolnoj muci Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu!
- Po snazi njegovih rana Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu!
- Po njegovom opraštanju na križu Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu!
- Po onima koji opraštaju zbog tvoje ljubavi Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu!
- Po zagovoru onih koji ti vjeruju,
koji te štuju, nadaju se i ljube Oče, smiluj se nama i cijelom svijetu!
XI. postaja
Isusov krik napuštenosti
Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mt 27,45-46).
Isuse, evo neuslišane molitve: vapiš Ocu u svojoj napuštenosti. Ti, Bože nebeski, ne grmiš odgovorima, već pitaš zašto? Na vrhuncu muke osjetio si udaljenost od Oca i više ga nisi ni nazvao Ocem, kao uvijek, nego Bogom, kao da gotovo više nisi mogao prepoznati njegovo lice. Zašto ovo? Kako bi zaronio do dna ponora naše boli. To si učinio za mene, kada vidim samo tamu, kada proživim raspad sigurnosti i brodolom života, da se ne osjećam više samim, već da vjerujem da si tu sa mnom: Ti, Bože zajedništva koji proživljavaš napuštenost kako mene ne bi ostavio taocem samoće. Kad si uzviknuo svoje zašto, učinio si to psalmom: tako si u molitvu stavio čak i najveću opustošenost. Evo što činiti u životnim olujama: umjesto šutnje i zadržavanja u sebi, zavapiti tebi. Slava tebi, Gospodine Isuse, jer nisi pobjegao od moje zbunjenosti, nego si je nastanio u punini; hvala i slava tebi koji si se, uzimajući na sebe svaku udaljenost, približio onima koji su ti najudaljeniji. I ja, u tami svojih zašto, pronalazim tebe, Isuse, svjetlo u noći. I u vapaju tolikih usamljenih i isključenih, potlačenih i napuštenih ljudi ponovno vidim tebe, Bože moj: daj da te prepoznam i ljubim.
Molimo govoreći: Isuse, daj da te prepoznam i ljubim!
- U nerođenoj i napuštenoj djeci Isuse, daj da te prepoznam i ljubim!
- U tolikim mladima, koji čekaju
da netko posluša njihov vapaj boli Isuse, daj da te prepoznam i ljubim!
- U tolikim odbačenim starijim osobama Isuse, daj da te prepoznam i ljubim!
- U zatvorenicima i onima koji su sami Isuse, daj da te prepoznam i ljubim!
- U najviše iskorištavanim i zaboravljanim narodima Isuse, daj da te prepoznam i ljubim!
XII. postaja
Isus umire predajući sebe Ocu i predajući raj dobrom razbojniku
[Jedan od obješenih zločinaca] reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje«. A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« […] I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu (Lc 23,42-43.46).
Isuse, zločinac u raju! On se povjerava tebi a ti njega, sa sobom, povjeravaš Ocu. Bože nemogućeg, od lopova si učinio sveca. I ne samo to: na Kalvariji mijenjaš tijek povijesti. Od križa, obilježja mučenja, činiš ikonu ljubavi; od zida smrti činiš most prema život. Ti pretvaraš tamu u svjetlo, razdvojenost u zajedništvo, bol u ples, pa čak i grob, posljednju stanicu života, u polazište nade. Ali te preokrete činiš s nama, nikada bez nas. Isuse, sjeti me se: ova iskrena molitva omogućila ti je da činiš čuda u životu tog zločinca. Nečuvena moć molitve. Ponekad pomislim da je moja molitva neuslišana, međutim bitno je ustrajati, biti postojan, sjetiti se reći sebi: „Isuse, sjeti me se“. Sjeti me se i moja bol više neće biti zadnja stanica, već ponovno kretanje. Sjeti me se: to jest, vrati me ponovno u svoje srce, čak i kad se udaljim, kad se izgubim u vrtlogu života koji se mahnito vrti. Sjeti me se, Isuse, jer biti upamćen od tebe – pokazuje to dobri razbojnik – znači ući u nebo. Iznad svega, podsjeti me, Isuse, da moja molitva može promijeniti povijest.
Molimo govoreći: Sjeti me se, Isuse!
- Kad nada izblijedi i zavlada razočaranje Sjeti me se, Isuse!
- Kad nisam u stanju donijeti odluku Sjeti me se, Isuse!
- Kad izgubim vjeru u sebe i druge Sjeti me se, Isuse!
- Kad izgubim iz vida veličinu tvoje ljubavi Sjeti me se, Isuse!
- Kad vjerujem da je moja molitva beskorisna Sjeti me se, Isuse!
XIII. postaja
Isusa skidaju s križa u Marijine ruke
Šimun […] reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu« (Lc 2,33-35).
Marijo, nakon tvojeg „da“ Riječ je postala tijelom u tvojoj utrobi; sada leži u tvom krilu njegovo izmučeno tijelo: to dijete koje si držala u naručju unakaženi je leš. Ali sada, u najbolnijem trenutku, blista tvoj prinos: mač probada tvoju dušu, a tvoja molitva je i dalje „da“ Bogu. Marijo, siromašni smo tih „da“, a bogati onih „ako“: ako bih imao bolje roditelje, ako bih bio više shvaćen i voljen, ako bi mi karijera išla bolje, ako ne bi bilo tog problema, ako samo više ne bih patio, ako bi me Bog slušao... Dok se stalno pitamo zašto, mučimo se živjeti sadašnjost s ljubavlju. Ti bi imala mnogih „ako“ za reći Bogu, ali još uvijek mu govoriš „da“. Snažna u vjeri, vjeruješ da bol, prožeta ljubavlju, donosi plodove spasenja; da patnja s Bogom nema posljednju riječ. I dok u naručju držiš beživotnog Isusa, u tebi odjekuju posljednje riječi koje ti je uputio: Evo ti sina. Majko, ja sam taj sin! Prihvati me u svoje ruke i prigni se nad moje rane. Pomozi mi reći „da“ Bogu, „da“ ljubavi. Majko milosrđa, živimo u nemilosrdnom vremenu i potrebno nam je suosjećanje: ti, nježna i snažna, pomaži nas blagošću: razriješi otpore srca i čvorove duše.
Molimo govoreći: Uzmi me za ruku, Marijo!
- Kad popustim pred optuživanjem i samosažaljenjem Uzmi me za ruku, Marijo!
- Kad se prestanem boriti i
prihvatim živjeti sa svojim neistinama Uzmi me za ruku, Marijo!
- Kad odgađam i ne mogu smoći hrabrosti reći „da“ Bogu Uzmi me za ruku, Marijo!
- Kad sam popustljiv prema sebi a krut prema drugima Uzmi me za ruku, Marijo!
- Kad želim da se Crkva i svijet promijene,
ali ja se ne mijenjam Uzmi me za ruku, Marijo!
XIV. postaja
Isus je položen u grob Josipa iz Arimateje
Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. […] Josip uze tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob koji bijaše isklesao u stijeni (Mt 27,57-60).
Josip: ime koje zajedno s Marijom stoji u zoru Božića, označava i zoru Uskrsa. Josip iz Nazareta sanjao je i hrabro uzeo Isusa da ga spasi od Heroda; ti, Josipe iz Arimateje, uzimaš njegovo tijelo, ne znajući da će se upravo tu ostvariti nemogući i divni san, u grobu koji si dao Kristu kada si mislio da više ništa ne može učiniti za tebe. Suprotno tome, doista je istina da svaki dar Bogu dobiva veću nagradu. Josipe iz Arimateje, ti si prorok odvažne hrabrosti. Da bi podao svoj dar mrtvome, ideš do zastrašujućeg Pilata i moliš ga, kako bi mogao Isusu dati grob koji si izgradio za sebe. Tvoja molba je ustrajna i riječi prate tvoja djela. Josipe, podsjeti nas da ustrajna molitva donosi plodove čak i kad prolazi kroz tamu smrti; ljubav ne ostaje bez odgovora, već daje nove početke. Tvoj grob koji će – jedinstven u povijesti – biti izvor života, bio je nov, tek isklesan u stijeni. A ja, što ja ponovo dajem Isusu za ovaj Uskrs? Malo vremena da budem s Njime? Malo ljubavi za druge? Moje strahove i moje zakopane bijede, koje Krist čeka, dajem mu kao što si ti učinio s grobom? Bit će uistinu Uskrs ako nešto od svojega darujem Onome koji je dao život za mene: jer darujući se dobiva; jer život se pronalazi kada se izgubi i posjeduje se kada se daruje.
Molimo govoreći: Smiluj se, Gospodine!
- Meni koji sam lijen za obraćenje Smiluj se, Gospodine!
- Meni, koji volim puno primati, a malo davati Smiluj se, Gospodine!
- Meni, nesposobnom predati se tvojoj ljubavi Smiluj se, Gospodine!
- Nama, spremnima služiti se stvarima,
ali sporima u služenju drugima Smiluj se, Gospodine!
- Našemu svijetu, zaraženom grobovima sebičnosti Smiluj se, Gospodine!
Završni zaziv
(Isusovo ime, 14 puta)
Gospodine, molimo te poput potrebnih, krhkih i bolesnih u Evanđelju, koji su te zazivali najjednostavnijom i najpoznatijom riječju: tvojim imenom.
Isuse, tvoje ime spašava, jer ti si naše spasenje.
Isuse, ti si moj život i da ne bih zalutao na putu trebam tebe, koji opraštaš i podižeš, koji liječiš moje srce i daješ smisao mojoj boli.
Isuse, ti si na sebe uzeo moju zloću i s križa ne upireš prstom u mene, nego me grliš; ti, blaga i ponizna srca, izliječi me od mržnje i ogorčenosti, oslobodi me sumnje i nepovjerenja.
Isuse, gledam te na križu i vidim kako mi se pred očima otvara ljubav, smisao mog postojanja i cilj moga puta: pomozi mi ljubiti i opraštati, savladati nepodnošljivost i ravnodušnost, ne prigovarati.
Isuse, ti si žedan na križu, a to je žeđ za mojom ljubavlju i mojom molitvom; što ti je potrebno za dovršenje tvojeg nauma dobrote i mira.
Isuse, zahvaljujem ti za one koji se odazivaju tvom pozivu i ustraju u molitvi, koji imaju hrabrosti vjerovati i neslomljivo ići naprijed u teškoćama.
Isuse, prikazujem ti pastire tvojeg svetog naroda: njihova molitva podržava stado; neka pronalaze vremena biti pred tobom, neka usklade svoja srca s tvojim.
Isuse, blagoslivljam te za kontemplativce čija molitva, skrivena od svijeta i tebi ugodna, čuva Crkvu i čovječanstvo.
Isuse, donosim pred tebe obitelji i ljude koji su ove večeri molili iz svojih domova, starije osobe, posebno one koji su sami, bolesni, dragulji Crkve koji sjedinjuju svoje patnje s tvojima.
Isuse, neka ova zagovorna molitva dopre do sestara i braće koji u mnogim dijelovima svijeta trpe progonstva radi tvoga imena; do onih koji trpe dramu rata i onih, koji crpeći snagu iz tebe, nose teške križeve.
Isuse, svojim si nas križem sve ujedinio: okupi vjernike u zajedništvo, usadi bratske i strpljive osjećaje, pomozi nam da surađujemo i hodimo zajedno; čuvaj Crkvu i svijet u miru.
Isuse, sveti suče koji ćeš me zvati imenom, oslobodi me nepromišljenih sudova, ogovaranja i nasilnih i uvredljivih riječi.
Isuse, prije smrti govoriš: „Svršeno je“. Ja, u svojoj nepotpunosti, neću to moći reći; ali se uzdam u tebe, jer ti si moja nada, nada Crkve i svijeta.
Isuse, želim ti reći još jednu riječ i stalno ponavljati: hvala ti! Hvala ti, moj Gospodine i moj Bože.
(Vatican News - kn)
