Sinoda je vježba simfonijske umjetnosti, svi zajedno s različitim službama i karizmama

Draga braćo i sestre,

otkako je Crkva Božja „sazvana na sinodu“ u listopadu 2021., zajedno smo prošli dio dugoga puta na koji Bog Otac neprestano poziva svoj narod. On ga šalje svakom narodu donijeti Radosnu vijest da je Isus Krist naš mir (usp. Ef 2,14) i Duhom Svetim potvrđuje ih u njihovom poslanju.

Ovaj Sabor, vođen Duhom Svetim, koji "savija ukočeno, grije smrznuto, ispravlja zalutalo", morat će dati svoj doprinos stvaranju sinodske Crkve, Crkve u poslanju, sposobne izići i biti prisutna na današnjim geografskim i egzistencijalnim periferijama, nastojeći stupiti u odnos sa svima u Isusu Kristu, našem bratu i Gospodinu.

Homilija jednoga duhovnog autora iz četvrtog stoljeća može poslužiti kao sažetak onoga što se događa kada Duh Sveti počne djelovati, počevši od krštenja, koje sve utemeljuje u jednakom dostojanstvu. Iskustva koja naš autor opisuje omogućuju nam ocijeniti što se dogodilo u ove tri godine, a što tek dolazi.

Spomenuta razmišljanja pomažu nam shvatiti da je Duh Sveti siguran vodič i da je naš prvi zadatak naučiti raspoznati Njegov glas, budući da On govori kroz svakoga i u svemu. I ovaj sinodski proces nam omogućuje da baš to doživimo.

Duh Sveti nas uvijek prati. On je utjeha u trenucima tuge i žalosti, osobito kada nam – upravo zbog naše ljubavi prema čovječanstvu – ne ide dobro, kada nepravde prevladavaju, kada shvaćamo kako je teško na zlo odgovoriti dobrom, kada vidimo koliko je teško oprostiti i koliko malo hrabrosti pokazujemo u traženju mira. Čini se da u tim trenucima više nemamo što učiniti i prepuštamo se očaju. Baš kao što je nada najskromnija, ali i najjača vrlina, očaj je njen pandan.

Duh Sveti briše naše suze i tješi nas jer prenosi Božji dar nade. Bog se nikada ne umara; jer se Njegova ljubav nikada ne umara.

Duh Sveti prodire u onaj dio naše nutrine koji je tako često poput sudnice, gdje iznosimo optužbe i donosimo presude, uglavnom osude. Spomenuti pisac u jednoj homiliji kaže da "Duh Sveti u onima koji ga primaju pali vatru, vatru takve ljubavi i ushićenja da bi, kad bi bilo moguće, uzeli u svoje srce cijelo čovječanstvo, dobre i zle, bez razlike.” To je zato što Bog uvijek prihvaća svakoga. Ne zaboravimo, sve, sve, sve – i uvijek. On svima nudi nove mogućnosti u životu, sve do posljednjeg trenutka. Zato uvijek moramo opraštati svima, jer spremnost na to proizlazi iz vlastitog iskustva da nam je oprošteno. Samo jedan ne može oprostiti: onaj kome nije oprošteno.

Tijekom jučerašnjega pokorničkog bogoslužja, doživjeli smo to iskustvo. Tražili smo oprost, priznajući da smo grešnici. Ostavili smo po strani svoj ponos i svoju drskost u zamišljanju da smo bolji od drugih. Jesmo li zaista postali ponizniji?

I poniznost je dar Duha Svetoga, koju moramo od Njega tražiti. Poniznost nas, kako etimologija riječi kaže, vraća na zemlju, u tlo, humus, i time nas podsjeća na početak, kada bismo, da nije bilo daha Stvoritelja, ostali beživotno blato. Poniznost nam omogućuje da pogledamo svijet oko sebe i shvatimo da nismo ništa bolji od drugih. Kao što sveti Pavao kaže: “Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri!” (Rim 12,16). Ne možemo biti ponizni bez ljubavi. Kršćani bi trebali biti poput žena koje je Dante Alighieri opisao u jednom od svojih soneta. One su žene koje tuguju zbog gubitka oca svoje prijateljice Beatrice: “Vi koje skromno izgledate, s oborenim očima, pokazujući bol” (Vita Nuova XXII, 9).

Ova je poniznost, sućutna i suosjećajna, onih koji se osjećaju kao braća i sestre svima. Oni trpe svoju bol, a u vlastitoj ranjenosti i boli vide i rane i patnje našega Gospodina. Potičem vas da u molitvi razmišljate o ovom lijepom duhovnom tekstu i shvatite da Crkva – semper reformanda – ne može nastaviti svoj put i obnoviti se bez Duha Svetoga i njegovih iznenađenja, ne dajući se oblikovati rukama Boga Stvoritelja, njegova Sina Isusa Krista i njegova Duha Svetoga, kako nam govori sveti Irenej Lyonski (Advaersus Haeresis, IV, 20, 1).

Od samog početka, kada je Bog iz zemlje oblikovao muškarca i ženu; od vremena kada je Bog pozvao Abrahama da bude blagoslov za sve narode zemlje, a Mojsija da kroz pustinju vodi narod izbavljen iz ropstva; otkad je Djevica Marija rekla "da" poruci koja ju je učinila Majkom Sina Božjega po tijelu i Majkom svakog učenika i učenice svoga Sina; i od trenutka kada je Gospodin Isus, raspeti i uskrsli, izlio svoga Duha Svetoga na Pedesetnicu – otada mi, kao “oni kojima je iskazano milosrđe”, putujemo prema konačnom ispunjenju Očeve ljubavi. Ne zaboravimo da nam je iskazano milosrđe.

Poznajemo i ljepotu tog putovanja i umor koji ono podrazumijeva. Činimo ga zajedno, kao narod koji je i danas znak i oruđe zajedništva s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda (LG, 1). Činimo ga zajedno sa i za svakog muškarca i ženu dobre volje, u kojima milost nevidljivo djeluje (GS, 22). Činimo ga, uvjereni u relacijsku narav Crkve i nastojeći osigurati da odnosi koji su nam dani i povjereni našem odgovornom stvaralaštvu uvijek budu znak besplatnosti milosrđa. Takozvani kršćanin koji ne ulazi u Božju besplatnost i milosrđe jednostavno je ateist obučen kao kršćanin. Božje nas milosrđe osposobljava da budemo pouzdani i odgovorni.

Sestre i braćo, ustrajmo na tom putu svjesni da smo pozvani, poput blijedog mjeseca koji reflektira svjetlost Krista, našega Sunca, vjerno i radosno preuzeti svoje poslanje da budemo svijetu sakrament toga svjetla, koje nije naše vlastito.

Šesnaesta redovita skupština Biskupske sinode, sada u svom drugom zasjedanju, na poseban način predstavlja ovo „zajedničko putovanje“ Božjega naroda. Nadahnuće pape sv. Pavla VI., kada je 1965. godine ustanovio Biskupsku sinodu, pokazalo se najplodnijim. U šezdeset godina koliko je otada prošlo, naučili smo u Biskupskoj sinodi vidjeti simfonijski “pluralni subjekt” sposoban poduprijeti kontinuirano poslanje Katoličke Crkve, učinkovito pomažući rimskom biskupu u njegovoj službi zajedništva svih Crkava i Crkve u cjelini.

Sveti Pavao VI. bio je dobro svjestan da se „ova Sinoda, kao i sve ljudske ustanove, može poboljšati s vremenom” (Apostolica Sollicitudo). Apostolska konstitucija Episcopalis Communio namjeravala je graditi na iskustvu različitih sinodskih skupština (redovnih, izvanrednih i posebnih) izričito predstavljajući sinodsku skupštinu kao proces, a ne samo događaj.

Sinodski proces također je proces učenja, tijekom kojega Crkva bolje upoznaje samu sebe i prepoznaje oblike pastoralnog djelovanja koji su najprikladniji za poslanje koje joj je povjerio njezin Gospodin. Ovaj proces učenja također uključuje načine na koje se obavlja služba pastira, a posebno biskupa.

Odlučujući sazvati kao punopravne članove ove 16. skupštine značajan broj laika i posvećenih osoba (muškaraca i žena), đakona i svećenika, razvijajući ono što je već bilo djelomično predviđeno za prethodne skupštine, učinio sam to dosljedno sa shvaćanjem obavljanja biskupske službe koju je odredio Drugi vatikanski ekumenski sabor.

Biskup, načelo i vidljivi temelj jedinstva svake partikularne Crkve, ne može vršiti svoju službu osim unutar Božjeg naroda i s Božjim narodom, prethodeći, stojeći usred i slijedeći onaj dio Božjeg naroda koji je povjeren njegovoj brizi. Tom sveobuhvatnom razumijevanju biskupske službe cilj je biti jasno vidljivo, dok se izbjegavaju dvije opasnosti. Prva je apstraktnost koja bi zanemarila plodnu konkretnost različitih mjesta i odnosa te vrijednost svakog pojedinca. Druga je opasnost od prekida zajedništva sukobljavanjem hijerarhije protiv vjernika laika. Sigurno se ne radi o zamjeni jednih drugima, okupljenima uz povik: “Sada je red na nas!” Ne, tako ne ide: “sada je na nama vjernicima laicima”, “sada je na nama svećenicima”. Ne, to ne funkcionira. Umjesto toga, od nas se traži da surađujemo simfonijski, u skladbi koja nas sve ujedinjuje u službi Božjeg milosrđa, u skladu s različitim službama i karizmama koje je biskup dužan priznavati i promicati.

Ovo “zajedničko putovanje” sa svima – svima! – proces je u kojem se Crkva, poslušna djelovanju Duha Svetoga i osjetljiva na čitanje znakova vremena (GS 4), neprestano obnavlja i usavršava svoju sakramentalnost. Na taj način nastoji biti vjerodostojni svjedok poslanja na koje je pozvana, okupiti sve narode svijeta u jedno, kad nam napokon sam Bog da mjesto na gozbi koju je pripremio (usp. Iz 25, 6-10).

Sastav ove 16. skupštine stoga je više od slučajne činjenice. Izražava način vršenja biskupske službe u skladu sa živom predajom Crkve i naukom Drugoga vatikanskog koncila. Biskup, ili bilo koji drugi kršćanin, nikada sebe ne može zamisliti “bez drugih”. Kao što se nitko ne spašava sam, navještaj spasenja treba druge i zahtijeva da se svakoga čuje.

Prisutnost članova koji nisu biskupi na zasjedanju Biskupske sinode ne narušava "biskupsku" dimenziju Sabora. I to govorim zbog mrmljanja koje se već moglo čuti. Još manje postavlja bilo kakva ograničenja ili derogacije ovlasti pojedinog biskupa i Biskupskog zbora. Naprotiv, označava oblik koji je pozvan poprimiti vršenje biskupske vlasti u Crkvi koja je svjesna da je temeljno relacijska i, stoga, sinodalna. Odnos s Kristom i među svima u Kristu – onih koji su tu i onih koji još nisu, ali koje Otac čeka – ostvaruje sadržaj i oblikuje Crkvu u svakom vremenu.

Potrebno je u prikladnim vremenima identificirati različite oblike "kolegijalnog" i "sinodskog" vršenja biskupske službe (u mjesnim Crkvama, u skupinama Crkava i u cijeloj Crkvi), uvijek poštujući polog vjere i žive Predaje, uvijek odgovarajući na ono što Duh traži od Crkava u ovome vremenu i u različitim kontekstima u kojima žive. I ne zaboravimo da je Duh sklad. Razmislimo o jutru Pedesetnice: bio je to strašan nemir i nered, ali On je stvorio sklad u tom neredu. Ne zaboravimo da je On upravo sklad: to nije sofisticirani ili intelektualni sklad; to je sve, to je egzistencijalni sklad.

Duh Sveti čini Crkvu trajno vjernom nalogu Gospodina Isusa Krista i pozornom na Njegovu riječ. Duh vodi učenike u svu istinu (Iv 16,13). Vodi i nas, okupljene u Duhu Svetome na ovom Saboru, da nakon tri godine hoda (možda i lutanja po pustinji), odgovorimo na pitanje “Kako biti sinodalna Crkva u poslanju”. Ja bih dodao – milosrdna.

Srcem ispunjenim nadom i zahvalnošću, svjestan zahtjevne zadaće koja je vama – nama – povjerena, izražavam svoju molitvenu nadu da će se svi rado otvoriti djelovanju Duha Svetoga, našeg sigurnog Vodiča i Tješitelja. Hvala!