Reakcije na srbijanski ″Zakon o kulturnom naslijeđu"

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek izjavila je 16. siječnja u središnjemu Dnevniku HRT-a: ″Mi ćemo reagirati putem Ministarstva vanjskih poslova. Već je u kontaktu naše veleposlanstvo vezano uz to pitanje.″

Priopćenjem se 17. siječnja oglasio i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje ocijenivši ″prozirnim i krajnje neprimjerenim takav perfidan čin jer su dubrovačka književnost i dubrovačka kultura bili i ostat će isključivo hrvatski, kao jedan od bisera hrvatske tisućljetne kulturne baštine″.

Zatim je Predsjedništvo Matice hrvatske na sjednici 18. siječnja usvojilo izjavu gdje su uz ostalo rekli: ″Zgroženi smo ′Zakonom o kulturnom nasleđu′ koji je Republika Srbija donijela u prosincu prošle godine. Dvije godine ranije u biblioteci ′Deset vekova srpske književnosti′ tiskali su u nakladi Matice srpske iz Novoga Sada Marina Držića, a nešto prije toga i Ivana Gundulića. Tada smo podsjetili javnost da prisvajateljima nisu važni sami po sebi ni Gundulić ni Držić, ni ostali hrvatski književnici i njihova djela, važan im je hrvatski teritorij koji nikada nisu uspjeli posvojiti i osvojiti ni kulturom ni ratnim operacijama.″

Uz to je hrvatski zastupnik u Europskome parlamentu Karlo Ressler 18. siječnja pozvao Europsku komisiju da zaštiti kulturnu baštinu država članica te je pozvao da se preispita ispunjava li Srbija sve obveze u pregovaračkome poglavlju 26 o obrazovanju i kulturi, koje je privremeno zatvoreno.

Ako se vratimo više od dva stoljeća u prošlost, možemo vidjeti da je srpski jezikoslovac Vuk Karadžić u predgovoru svojemu ″Srpskom rječniku″ iz 1818. napisao: ″Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!″ Neotklonjivo se nadaje pitanje: Ako među srpske pisce pridolaze Držić i Gundulić – kako to da u njihovim djelima Srbi nemaju pravoga svog jezika!?

K tome treba reći da je o tobožnjoj povezanosti Srbâ s dubrovačkom književnošću sve u dvije rečenice rekao srpski književni povjesničar i kritičar Jovan Skerlić, za kojega nipošto ne bismo mogli kazati da bijaše naklonjen Hrvatima. Profesor je Skerlić u djelu ″Istorija srpske književnosti″ iz 1914. ipak pravo i pošteno napisao: ″Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti. [...] Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom.″

Završavamo rečenicama iz Držićeve komedije ″Skup″. Na usta starca Skupa progovara dum Marin o lakomosti ili pohlepi za tuđim: ″Lakomosti, uzrok si od svijeh zala!″ Posebice je u ovome kontekstu vrijedan isticanja uzvik starca Skupa: ″U što se vi uzdate da grabite tuđe? Moje neću pustit!″