Poništenje ustavnoga prava na pobačaj u SAD-u i pitanje kada počinje ljudski životu
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Dana 24. lipnja ove godine stanovita je sudska odluka potresla Sjedinjene Američke Države te snažno i dalekosežno odjeknula diljem svijeta. Američki Vrhovni sud poništio je presudu ʺRoe protiv Wadeaʺ, kojom je 1973. zajamčeno ustavno pravo na pobačaj u cijelome SAD-u. Treba reći da tom nedavnom presudom Vrhovnoga suda pobačaj nije zabranjen, kako to mnogi pokušavaju tendenciozno interpretirati, iz različitih i često oprečnih motiva, nego je najviša sudska instancija SAD-a vratila reguliranje pobačaja na razinu saveznih država.
Zajedno s građanima koji promiču život, okupljenima u brojnim ʺpro-lifeʺ udrugama, odluku su zdušno pozdravili biskupi Sjedinjenih Američkih Država, zahvalivši Bogu što je nakon pola stoljeća napokon poništena presuda koja je, kako su biskupi istaknuli, bila ʺlegalizirala i normalizirala oduzimanje nedužnoga ljudskog životaʺ.
Priopćenjem se oglasila i Papinska akademija za život. ʺČinjenica da je velika zemlja s dugom tradicijom promijenila svoje stajalište o ovome pitanju, izazov je cijelomu svijetuʺ, čitamo u priopćenju Akademije, koja je pozvala vlade da usvoje politike koje promiču život.
Odluku je zadovoljno dočekao i bivši predsjednik SAD-a Donald Trump, koji je u Vrhovni sud bio imenovao nekoliko sudaca naklonjenih zaštiti nerođene djece, i oni su donijeli prevagu. ʺBog je donio ovu odlukuʺ, rekao je Trump s neskrivenim trijumfalizmom.
Dijametralno suprotno stajalište iskazao je njegov nasljednik Joe Biden izjavivši kako je ʺVrhovni sud vratio Ameriku 150 godina unatragʺ te da je to ʺtužan dan za zemljuʺ.
Dakle, američki predsjednik Biden – kao pripadnik Demokratske stranke i proklamirani progresivist – vidi u ovoj odluci nešto natražnjačko, što vraća Ameriku 150 godina u prošlost.
Ali odgovori na pitanja kada počinje ljudski život i kako imamo vrednovati ljudski zametak, neovisna su o povijesnim epohama te svjetonazorskim i političkim opredjeljenjima – ta su pitanja znanstvena i filozofska. Stoga vrijede za sva vremena jer bît čovjeka kao biološke vrste – nepromjenjiva je. O tome mogu nešto reći molekularna biologija, embriologija i genetika, k tome metafizika i filozofska antropologija te bioetika odnosno medicinska etika.
Ako to prije 150 godine nije bilo moguće znanstveno utvrditi – danas zahvaljujući dosezima biomedicinskih znanosti možemo znati da je već u začeću posrijedi ljudski život: od prvoga trenutka određene su važne osobine nove ljudske jedinke: spol, visina, tjelesna konstitucija, boja očiju, oblik i crte lica, k tome i talenti, ali nažalost i genetska sklonost bolestima. Dakle, neutemeljeno je tumačenje da začećem nastaje neki nedefinirani život, tobože ʺpod-ljudskiʺ ili ʺpred-ljudskiʺ. Rast i razvoj zigote do embrija i fetusa teče na koordiniran, kontinuiran i postupan način: novi ljudski organizam stalno zadržava vlastiti biološki identitet, individualnost i neponovljivost. Nema skokova ni bioetički relevantnih razgraničenja (razdvajanje jednojajčanih blizanaca, početak osjetljivosti na bol, pomicanje, mogućnost preživljavanja izvan majčina tijela i sl.) – nego ima samo postupnih i suptilno nijansiranih promjena u rastu i razvoju.
Začeto dijete ne može promijeniti bît koja mu pridolazi po biološkoj vrsti. Jer ono je od samoga početka – čovjek.
